Milovan Djilas, Besudna zemlja

                                         Politika,  Narodna knjiga, Beograd  2005.

 

                                            Besudna zemlja je autobiografsko djelo Milovana Djilasa u kome ovaj knjizevnik i disident pise o svom crnogorskom djetinjstvu, djecastvu, ranoj mladosti i tragedijama koje su zadesile njegovu porodicu; o mojkovackoj bici 1916, austrougarskoj okupaciji i ujedinjenju Srbije i Crne Gore, o sukobima Crnogoraca i muslimana, krvnoj osveti i komitima, gladi i epidemijama.

                                                Besudna zemlja je objavljena 1958 u Sjedinjenim Americkim Drzavama pod naslovom Land Without Justice, New York, Harcourt Brace Jovanovic, u prevodu Michaela  Bore Petrovica, dok je Milovan Djilas bio u zatvoru zbog tekstova u kojima je kritikovao Titov  diktatorski rezim. Besudna zemlja je ubrzo potom izasla na desetak jezika… I vjerovatno je najpotresnija knjiga koja je dosla s komunistickog istoka od objavljivanja Solohovljevog  Tihog Dona.

                                                  Knjiga je dobila odlicne recenzije objavljene u  The New Yorker-u, New Republic , i ostaloj americkoj i svjetskoj stampi, a svojim naslovom je najavila kriticku negativnu sliku drustvenih prilika u kojima je  njen autor stasavao.

                                   Djilas je ovaj rukopis najprije ponudio Srpskoj knjizevnoj zadruzi, ali ga oni u Srbiji nisu htjeli objaviti,  ne samo zato sto je tekst  pisan ijekavicom, latinicom,  nego zbog svoga sadrzaja koji im nije odgovarao, a svi kojima bi dali knjigu na recenziju kako su objasnjavali, pisali su od reda negativne recenzije, pa je najzad knjiga objavljena u inostranstvu, prvo u Americi, a potom sirom svijeta.

                                            Ovo sve pise na koricama knjige koju vam  veoma  preporucujem da je procitate jer ce vam biti mnogo jasnije zasto neki Crnogorci cak i sada, u danasnje vrijeme, a sto se pokazalo u nedavnom ratu, tako duboko  mrze Bosnjake i Turke, poslije toliko vjekova zajednickoga zivota, i zasto su u velikoj mjeri ucestvovali u ratu protiv Bosne i Hercegovine i genocidu nad Bosnjacima, a dok su ih ubijali ili protjerivali nazivali su ih Turcima, a to sto cine osvetom za  500 godisnje robovanje pod  Turcima.

                                           Bez nekog posebnog reda i komentara, navodim citate sa stranica ove izuzetno zanimljive knjige koja se , uprkos svoga teskog sadrzaja, cita u jednome dahu, ona mjesta gdje Djilas govori o ubijanjima muslimana u kojima je ucestvovala i njegova porodica, ukljucujuci i oca, kako on kaze, na zalost i stramotu njegovu.

                                               U predgovoru se navodi da ova knjiga jos nije objavljena na piscevom maternjem jeziku  crnogorskom nego  na srpskom i to cirilicom, iako je, dakle, u originalu  napisana ijekavicom i latinicom.

                                             Sam naziv Djilas je uzeo iz Njegosevog Scepana malog, gdje se kaze :” Rodjeni smo u besudnu zemlju”, znaci u zemlji bez zakona, i u prokletoj zemlji .

                                         Ova knjiga je najzad i piscev pokusaj da sam sebi ali i drugima objasni i odgovori na pitanja:  ko sam, odakle dolazim, kuda idem.

                                           Djilas dalje kaze da je “tesko rusiti legende, ali se to mora”, on slika plitkosti i malenkosti svojih plemenskih prethodnika, i pisuci o besudnoj  Crnogoriji, izmedju ostaloga , kaze:

                                                 Str. 45  Vladika Rade je i sam, mimo ikoga, gorio i izgorio mrznjom na  Turke… I to kod poglavara na pogledu cijih pendzera su se vazda susile na kolju turske glave, i koji je izisao sa Cetinjskog Polja, u susret harambasama koji su smakli silnog Smailagu Cengica, cijom se glavom potitrao kao jabukom, kad su mu je podarili. ( I u ratu 92-95  odredjeni  intelektualci Srbi hvalili su se kako su igrali fudbala sa bosnjackim glavama u Foci ).

                                         Str. 46. Bio je Vladika tezak Crnoj Gori, ali ni ona njemu laka ne bjese- nije on nju bezrazlozno cesto nazivao besudnom i prokletom zemljom.

 Ali nikad nije zaboravio ni oprostio sto je morao zbog pasje turske krvi da bjezi ispod suda vladicina.

                                                    Zemlja u selu vec je bila razdata novonaseljenicima, koji su poslije ratova 1875- 1877 navalili iz planina na muslimanska imanja kao gladni vukovi na torine.

                                                      Str. 57. Skoro sve zemlje u kolasinskom kraju bile su otete od muslimana koji su- cim su ih Crnogorci posvojili- pobijeni ili odagnati do zadnjega sa svojih ognjista. I groblja njihova su zatrta da se ne zna da su nekad tu bili. Zakrvljenost izmedju dvije vjere bila je tolika da su muslimani  i sami selili, napustajuci kuce i bastine. Nijesu bjezali samo age i begovi, nego i seljaci muslimani, cija je zemlja vecinom i bila. Prisvajanje muslimanskih zemalja shvatano je  i kao nagrada za muke i pogibije i junastva u bitkama.

                                              … Naseljavanje i jednog i drugog sela islo je sa istrebljivanjem i izgonom muslimana starosjedilaca koje i dandanji zovu Turcima, iako su iste krvi i jezika kao i Crnogorci.

                                         Str. 60 Crnogorci sve muslimane nazivaju Turcima prema vjeri koja im je ista  s pravim Turcima, koju su i primili poslije turskih najezda i propasti srednjevjekovnih balkanskih drzava.

                                              Str. 109. Kao pomama, kao pozar da je obuzeo citavu krajinu. Sve se nadiglo, mlado i staro, zene, cak i djeca, u pljacku muslimana, u Sandzak. Cak I ljudi koji nikad i ni na sta  nijesu bili lakomi, nego su vijek prozivjeli pravicno i neupadljivo, najednom su se izbezumili. Mnogima nije bilo toliko do  koristi, nego da ne zaostanu iza drugih, ili da nekom ne zapadne ono sto bi oni mogli da scepaju. Svi su znali da je grijeh u pljacku ici. Ali su svi skoro isli, kao da ih je bilo strah da nesto veliko i sudbinsko ne ispuste. To je bilo kao neka narodna seoba ili vjerski zanos.

                             Str. 110 Crnogorci su pljackali narod iste krvi i jezika, ali koje su smatrali Turcima, jer je bio tudje- turske vjere i potpora otomanskoj vlasti kroz duga stoljeca srpskog robovanja

                                   Bilo je u svemu tome i neceg drugog, jos dubljeg i trajnijeg: kao nekog izopacenog zavjeta, nekog dubokog unutarnjeg uzivanja sto se nasrtalo na  tudju vjeru s kojom je zakrvljenost do istrage bila dugotrajni nacin zivota i misljenja. Sad je Crnogorce zapalo da namire davnasnje racune. Ko zna da li ce se to ikad ponoviti? A uz to da nesto i usicare. Ni inace ne ide jedno bez drugoga.

 

                                     Str. S bolesnih i zarazenih muslimanskih porodica skidani su pokrivaci i izvlacene posteljine, kupljeno sudje, a zatim je to sve islo u trampu, poklanjano, pozajmljivano, prepljackavano.

Citave porodice su se zatirale.

                                             Str. 146. Za Bibliju jedva ako su i znali; za njih bi Gorski vjenac mogao da bude neka takva knjiga.

                                    Str. 163 Ni u mjestu ni u citavom kraju nije ostalo ni uha muslimanskog

                                       Str. 178 Kucki vojvoda Marko Miljanov… bio je  najveci junak svoga vremena- racuna se da je svojom rukom posjekao preko 80 Turaka.

                                    Str. 210. Ali, glavno je bilo u samom narodu-stoljecima uvrijezena mrznja na Turke, osveta za ono sto su muslimani cinili stoljecima i jos u nedavnoj proslosti, spontana glad za turskim zemljama, koje muslimani kao da  bespravno drze.- vec od Kosova

 Muslimansko stanovnistvo protiv kojeg su isli, bilo je nenaoruzano, i inace mahom neratoborno…

Nikada nije bilo takvog pohoda, niti je iko mogao i pomisliti da se takvo sta natalozilo u onome sto se zove narodna dusa. Pljacka od 1918 godine bila je nevina igra prema ovome. Cak se i vecina ucesnika iz tog pohoda stidjela onog sto se dogodilo i sto su cinili.

Ali- cinili su. I moj otac, koji je bio sklon surovostima, nerado je pricao o svemu tome. I on je osjecao stid sto je sudjelovao u tim zbivanjima kakav vjerovatno osjecaj kad se otrijezne pijanci poslije izvrsenog nedjela.

Unistavanje muslimanskih naselja i ubijanje muslimana dobilo je takve razmijere i oblike da je morala biti pokrenuta i vojska, buduci da su se policijske vlasti pokazale nedovoljne i nepouzdane. Dogadjaj se pretvorio u mali vjerski rat, ali u kom je ginula samo jedna strana ( Bas kao i u ovom ratu u BHh od 92 95 kad je ta divljanja sovinista Srba i Crnogoraca  sa Crnogorcem Karadzicem na celu, I podrskom Crnogorca Slobodana Milosevica morala prekinuti NATO vojska.

Zavisilo je od cudi onih koji su vrsili ubistva koliko ce godina uzeti kao najnizu skalu jer nekog strogo utvrdjenog pravila nije bilo Uz pljacke i paljevine, silovanja, cemu ranije kod Crnogoraca nije moglo biti ni pomena, ipak su bila rijetkost. ( Sto je u ovome ratu bila strateska odrednica, pa je tako silovanje prvi put u medjunarodnom pravu uvrsteno u zlocine protiv humanosti)

Ubijeno je oko tri stotine pedeset ljudi, mnogi na grozovit nacin

…Moj otac nije ucestvovao u masakru, nego je bio posao da zauzmu Bijelo Polje, pa ih je redovna vojska vratila.

Str. 212 Muslimanska sela su iza toga  polako opustjela. Muslimani iz tih krajeva poceli su da se sele mahom u Tursku, prodajuci imanja budzasto. Sahovicki srez, dijelom i bjelopoljski, nesto istrebljenjem, i nesto od straha, ostali su dobrim dijelom bez muslimana i naseljeni su Crnogorcima.

Dogadjaj je mucno odjeknuo, cak i kod vecine onih koji su ga izveli.

Bili smo I mi, ja i najstariji brat, zgranuti i uzasnuti. Osudjivali smo oca sto se i on poveo za gomilom, mada u pokolju nije ucestvovao: kao bivsi oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivsih vojnika, a da ne bude osramocen.

 

Zgrazavajuci se nad zlocinstvima, nas otac je u svemu video i nesto sto ja i brat nijesmo ni htjeli ni mogli da vidimo- neizbjezno istrebljivanje dviju vjera, zapoceto jos mnogo prije: obje moraju plivati u krvi, a bice jaca koja ne potone.

Jugoslaija je tada bila parlamentarna zemlja. Pa ipak, citav zlocin je bio zataskan. Da je kogod  tada  poveo maker i najpovrsniju isrtragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vrsili zlocine i njihove vodje. No istrage nije bilo nikakve.

Ono sto je narocito pogadjalo dotad utvrdjene pojmove, nijesu toliko sama ubistva, koliko nacin na koji su vrsena….

Str,213. Ali svirepi i  necovjecni nacin kojim su ona vrsena i naslada koju su osjecali oni koji su taj posao obavljali- to je izazivalo zgrazanje i osudu cak i kad su muslimani u pitanju.

Str. 214. Stvar je bila u tome sto je on svako zlo muslimanima, koje je nazivao Turcima, smatrao ne samo za prirodno nego i za svoju neodloznu duznost, zamjerajuci svakom kao izdaju ako bi propustio priliku da se sveti tudjoj vjeri i da je tamani. Kod njega to nije bilo neko jasno saznanje nego vise muklo osjcanje koje je naslijedio kao nejasni zavjet od  predaka. Zivjeci tu na granici, on je to osjecanje, ucestvujuci jos kao djecarac i u pohodima s one strane granice, mogao samo da ojaca i razvije. Viteska mrznja predja pretvorila se u drugim prilikama u zlocinacki nagon

 Bas kao i u slucaju Radovana Karadzica i njegovih istomisljenika koji su na pragu 21. vijeka pocinili zlocin genocida nad Bosjnacima Bosne i Hercegovine, jedanaesti u nizu tih gnusnih zlocina.  Kao narod i drzava, moramo se osposobiti da  bude i poslijednji.