Ljeto 2008
Dolina vilinih konjica
Shamrock park na St. Joseph rijeci u Berrien Springsu , Michigen
“Otkači se!”
“Još se bacaka, šokirao si je”
“Misli da je još na udici”
Iza neuhvaćene ribe osta nekoliko srebrenih krljušti koje stavljam na čelo kao ukras, dok razočarani ribar, po
kojem je prošle godine zbog bogatog ulova lososa ovaj potok dobio ime Drago creek ( potok), strpljivo nastavlja da radi nešto oko štapova.
Rano je jutro i mirno je na Senastom, kako od milja zovemo ovo mjesto u Mičigenu, udaljeno od Čikaga dva sata lagane vožnje kroz brežuljke, farme, voćnjake i vinograde u koje zastajemo da kupimo zdravu hranu, i na koje dolazimo već desetak godina. Shamrock park je takozvani primitivni kamping za ribolovce u državnom vlasništvu otvoren 1973., sa samo tri drvene kabine za četvoro ( $ 40 za noć) i mokrim čvorom, u kojem se prevashodno čuju gotovo svi slovenski jezici, pa ga od milja prozvasmo Slavic Camp.
Sa modro zelene rijeke se dižu gusta
isparavanja, proviruje prvo sunce, velika čaplja kao drvena statua čeka svoj doručak, dok na moje mokro tijelo
od prvog jutarnjeg kupanja slijeću vilini konjici u parovima kao dupli
helikopteri, u jarkim plavo tirkiznim metalik
bojama.
Tu i tamo prodje po neki ribarski brodić
koji našem poteškom prostranom ponton brodu donosi samo lagano ljuljuškanje,
koje me uspavljuje, i sa tek izašlom knjigom Memoara Barbare Valters u rukama,
prve žene urednika na američkoj televiziji, opružena na udobnoj ležaljci ponovo
tonem u san. Na povratku u kolibu prolazimo pored velelijepnog imanja Muhameda
Alija, višestrukog šampiona u boksu, sve se nadajući da ćemo ga ipak nekada
vidjeti pored rijeke.
Radni je dan u Berijen Springsu, pa odlučujemo da prošetamo po čarsiji i
vidimo ljude kojih uglavnom nema preko vikenda kad najčešće
dolazimo. Ulazimo u redakciju lokalnog lista The Journal Era, koju vodi
bračni par Pullano, Timothy i
Kathleen, i nakon kratkog ćaskanja
izlazimo sa upravo pristiglim brojem, u kojem čitamo: Lyndon G. Furst:
Different Perspective: All Extremists Should be Considered a Threat to America
and our Wonderful Way of Life, komentar na članak o “opasnim muslimanima
teroristima, koji kruži internetom, i koji mu je poslao prijatelj koji sebe smatra konzervativcem sa molbom da ovaj tekst proslijedi dalje, a gospodin Furst se pita; pa šta bi trebalo uraditi sa američkim muslimanima, ako se svi oni tako etiketiraju, da li ih zatvoriti kao Japance u
logore 41 godine. Da li bi im trebalo ograničiti učešće u javnom životu kao što
se to dogadjalo Jevrejima u Americi u dugom vremenskom periodu.( Prisjetih se
moje koleginice Joyce Arado- Rales koja mi reče je bilo nepisano pravilo da se
u Mičiani- na granici izmedju Indijane i Mičigena duž Mičigenskog jezera, kuće
ne prodaju crncima i Jevrejima, i druge koleginice gospodje Nelson,
čijoj je majci i kao ženi i kao Jevrejki bio zabranjen upis na
Northwestern univerzitet.) Autor dalje polemiše i savjetuje da bi svi gradjani trebalo da budu oprezni kada
primjete bilo koji oblik religioznog ili nekog drugog fanatizma, da radikalne
ideje bilo koje provijencije ili filosofskih razmišljanja predstavljaju opasnost
za vrijednosti američkog života, i jednostavno nisu zdrave za slobodne ljude.
Dakle, ne samo u muslimanskom ekstremizmu, nego autor vidi opasnost i u
ekstremnim nacionalističkim tendencijama medju ultrakonzervativcima u Americi.
To je, kaže, forma ekstremizma
koja je donijela holokaust u Evropi ( propustio je da pomene i genocid u Bosni),
i savjetuje: Slijedeći put kad pročitate MUSLIMANI, SAMO TO PREVEDITE U
EKSTREMISTI , aluzija na Britanci dolaze,
tokom Revolucionarnog rata za nezavisnost Amerike od Velike Britanije,
kada je stanovništvo jasno bilo instruirano kako da se ponaša u slučaju neke
opasnosti) , dok danas takvih instrukcija uopšte nema
I zaključuje; svi ekstremisti treba da se vide kao opasnost za Ameriku i
naš divni način života.
Za lokalne novine, ovakav članak
predstavlja pravo «osvježenje».U gradiću čiji su stanovnici Subotari pa stoga i
ne rade subotom je i Historijski muzej, odlična državna biblioteka, nekoliko
javnih i crkvenih škola- adventističkih , St. Andrew univerzitet, i Sajam
poljoprivrede i stočarstva za mlade, koji predstavlja glavni ljetnji dogadjaj u
čitavoj regiji kad se proba vino, bere groždje, kupuje zdrava hrana, sluša
kantri muzika, vozi u kočijama.
Potom ručamo u restoranu preko puta redakcije Wolf’s Prairie ( Prerijski
vuk), u kojem za šanskom sjede lokalci sa tipičnim američkim kapama ispijajuci
pivo i pušeći cigarete, čuje se muzika iz džuboksa iz pedesetih godina, dok u
susjednoj sali za nepušače jedemo odličan biftek sa salatama i domaćim supama,
uz jeftina pića, sve sa bakšišom 20 dolara za nas
oboje.
Šemrok
park je ribarski raj otvoren čitave godine, sa kućicom za čišćenje riba koja ima
grijanje, tu je i rampa za spuštanje čamaca u rijeku, nekoliko čarter brodova
sa iskusnim kapetanima, šatori, prikolice i već pomenute tri kabinice sa strujom
i grijanjem, internetom, plažama i dobro snabdijevenim prodavnicama desetak
minuta šetnjom od kampa, pa predstavlja mali raj za porodične godišnje odmore,
utoliko prije što se ogromne pješčane plaže mičigenskog jezera nalaze na samo 11
milja u živopisnom
gradiću St. Joseph-u.
Što se ribe u rijeci tiče
ima je razne: losos, jezerska pastrmka, smudj, som, šaran, štuka, razne vrste
bijele ribe …
Dugogodišnji upravnik kampa
bio je do nedavno našprijatelj Nikodimus Steisi Nik, grčkog porijekla
koji je živio u parku u velikoj trosobnoj kući sa ženom Dinom, menadžerkom u
obližnjoj prodavnici. Nik je zaradio beneficiranu vojnu penziju, ovo mu je bio
drugi posao, a od nedavno je počeo i treći u biznisu osiguranja. Neko
ga je opanjkao, pa je dobio otkaz
a jedan od njegovih grijehova, kako nam je rekao, bio je što se družio sa “strancima”,
nama Slavenima. On je zanimljivi karakter širokih pogleda stečenih na putovanjima
po svijetu dok je služio u američkim marincima, koji nas je medjusobno upoznavao
sa mnogim interesantnim ljudima, raznih klasa i profesija, pošto je ovakav način
života u prirodi postao hit medju intelektualcima, po principu što jednostavnije
to bolje. Ima tu doktora, advokata, inženjera, profesora, službenika, radnika,
svih fela i nacija.Nik nas je upoznao sa profesorom filosofije Džo
Bišopom, koji je baš te jeseni
trebalo da ide preko Fulbrajt programa u Sarajevo na Fakultet islamskih nauka,
gdje sam ga već idućeg ljeta srela dok sam sa dekanom dr Enesom Karićem pila
jutarnju kafu u prelijepom ambijentu tek renoviranog Univerziteta. Pita
nas dr. Karić”Gdje ste se upoznali”, a Džo kao iz topa odgovara”In the middle of
nowhere”, ili u prevodu- U nedodjiji. Karić nas čudno pogleda i predje na nešto
drugo.
Džo-u smo sa zadovoljstvom odgovarali na
mnogobrojna pitanja o Bosni i Hercegovini, ali i čitavom regionu Balkana, i
pravili listu obavezne literature, u koju su ušli Aleksandar Hemon, Semezdin
Mehmedinović, Mehmed
Meša Selimović, Danis Tanović,Mak Dizdar, Mustafa Imamović, Muhamed Filipović,
Mensur Seferović, sve što smo imali prevedeno na engleski
jezik…
Nik nas je vodio i po obližnjim malim
gradovima, pokazao nam je kuću gdje je živio, upoznao nas sa svojim školskim
drugovima, familijom, i najzad, jednoga ljeta došao je i na Jadransko more, u
Crikvenicu i Delnice, koji su mu se veoma dopali. Bio je to aranžman preko Duška
i njegove majke Olgice koju su Nik i Dina, slijedeće godine kad je došla u
Čikago, bogato ugostili u svome domu. Ovoga ljeta, otisli su još i dalje, u
Afriku na vjenčanje svoje poznanice, Crnkinje iz bogatog i uticajnog klana koja je studirala na Andrew
univerzitetu i radila kao partimer u njihovom kampu. Platili su samo istina skupe karte za Afriku, ostalo je
bilo na račun klana u kojem je mladin otac bio jedan od lidera. Nešto slično kao
kod Obaminog oca, smije se Nik i navija za demokratskog kandidata što je rijetko
za ove male, pretežno republikanske gradove u Mičigenu. Nakon povratka šalju nam
lijepe slike u narodnim afričkim nošnjama, imali su fun, kako Ameri vole
reći.
Uz stare i nove prijatelje posebno su nam značajna druženja sa roditeljima
i sestrićima, tri
generacije, tri različita iskustva povezana ljubavlju i razumijevanjem. A zatim
naša mala jugoslovenska zajednica
svih nacija i religija, u harmoniji i prijateljstvu koje neprekidno traje sve ove godine.
Upravo dodjoše Mensur, Šefika, Sanja, Zdenko, Dragoljub, Rahela i Duško
sa Majom i Ivanom , Ivica i
Marija, Vesna i Goran, Adnan i Jasmina , Rasema i Sabit, Vesna i
Aleksa sa Elenom, Zeko sa familijom… posjedasmo okolo velike logorske vatre,
počeše vicevi, šale. Rahela izvadi knjigu Tina Ujevića, koji je bio
prijatelj njenoga oca Habazina, filosofa i poliglote na Univerzitetu u
Zadru na kojem je radio zajedno sa Esadom Ćimićem, Sanja na laptopu prebira
nešto na internetu, djeca igraju čuvene igrice, Selena prekucava Mensurove
rukopise, dok doktorica Vesna razgovara sa Šefikom o njenoj nedavnoj operaciji
na otvorenom srcu. Tokom ljetnjih mjeseci kada ne održavamo program u Bosanskoj
biblioteci Čikaga, ovdje imamo takozvanu Biblioteku na otvorenom, idealno
mjesto za čitanje
i razgovor
o knjigama, medjusobno ih
analiziramo, preporučujemo i razmijenjujemo, pravimo planove za dolazeću
jesen.
Sutradan okrećemo jagnje na ražnju, slavimo Labor Day, Dan rada. Igrajući
lopte u rijeci sa djecom : Eminom, Krisom i Elenom, ispade mi veliki vrijedni
prsten sa ruke u prilično tamnu i brzu vodu. I onda se dogodi
nešto nevjerovatno. Emin predloži da odemo do obližnje sportske
prodavnice sa Krisom, svojim drugom kojeg smo poveli sa nama kao gosta, Crncem
kojeg su usvojile dvije bijele
lezbejke ( jedna je sveštenica u crkvi, druga naučnica) da im kupim ronilačke
maske i da pokušaju da ga izrone. OK, obećah nagradu od $100 poštenom nalazaču, naravno ne očekujuci
da se u plastu sijena pronadje igla. Emin zaroni nekoliko puta, i razdra
se: Tetka, evo ga, evo
prstena.
Mislila sam da se šali, i ne vjerujući
ni riječi, nisam se ni pomjerila sa mjesta, kad prsten zablista u Eminovoj
ručici, i cijelo društvo zagalami: Pa ovo je za Riplija, i za moju priču,
dodajem dok vadim $ 100 u kešu.
Obilazimo Sajam poljoprivrede i stočarstva, koji ima za cilj da podučava
mlade o ovim važnim privrednim granama kroz igre sa mladuncima raznih životinja,
kroz male radionice sa kvizovima znanja čiji pobjednici dobijaju vrijedne
nagrade, uživajući u raznim priredbama, sve sa ciljem da kad odrastu ostanu na
roditeljskim imanjima (što nije bio slučaj u bivšoj Jugoslaviji u kojoj su
seljaci gledali da što prije pobjegnu sa sela i dočepaju se gradova koje su
pritom mrzili.Sjetimo se Karadžićeve poezije «Sidjimo u gradove da bijemo
gadove»).
Što se tiče trke konja, iznenadio nas je
podatak da je to veoma skup sport kojim se bave uglavnom žene koje defiluju na
svojim prelijepim ljubimcima u unikatnim kostimima, nešto kao ekvivalent
toreadorima u borbama sa bikovima, dok se muškarci bave unosnijim poslovima bilo
na farmama ili u nekim drugim privrednim granama. Ipak, za sve nas, berba voća i
groždja u dionizijskom stilu po obližnjim vinogradima i farmama, medju kojima je
jedna od najpoznatijih amiška sa organskom hranom, bilo je ono najljepše što smo
doživjeli, naravno, poslije čitanja, opuštanja, ribarenja i uživanja u miru
Šemrok parka, zbog kojeg je i potekla ova
priča.
