Emigrantski snovi
ponedjeljak, 7 rujan 2009
Midhat Ajanovi´c www.depo.ba/blog
Mi sanjamo naš bivši život, a vlastitu stvarnost doživljavamo kao privremenost. Zbog toga što je granica izmedju emigrantovih snova i stvarnosti tako tanka, moj bivši život mi izgleda kao da sam neprestano bio pijan, a ovaj novi, emigrantski, nalik je na vjeciti mahmurluk
Krajem devedesetih sam živio u naselju grada Göteborga koje se zove Biskopsgården i za koje bi se moglo re´ci da je “mekani” geto. Naime, iako su stranci bili nadmo´cna ve´cina, tu su ipak stanovali i Švedani, tako da se osje´calo da se nalaziš u zemlji Švedskoj, a ne u nekom iracionalnom košmaru kakav se doživljava kad se zade negdje u dubinu “teških geta”, nastalih neshvatljivom segregacijskom stambenom politikom u ovoj zemlji koja stalno uvozi ljude, ali onda kao da ne zna šta bi s njima. Odrvenio od tihe tuge koja se desetak godina vukla za mnom poput duge, kao katran ljepljive sjenke, i otupio od drugih svakojakih jada, nisam ni primijetio da je moj sin odrastao tu, u Biskopsgårdenu, te u prvi mah nisam razumio njegovu golemu žalost zbog selidbe kada smo se konacno pomjerili odatle. Biskopsgården je mjesto njegovog djetinjstva, i baš onoliko koliko je nerazumijevanja i nepravde covjek uvijek spreman iskazati prema onima koji su mu najbliži srcu, tako sam i ja bio bijesan na njegovo ocajnicko odbijanje da se odseli bilo kamo. Nesporazu m izmedu generacija je cini se vjecit.
Mali Urugvajac Paolo, Bosanac Irfan, Švedanin Tobias, Turcin Hakan, Somalijac Abdi i ostali njegovi drugovi dugo su trcali za nama bacaju´ci cvije´ce na naš auto, pozdravljaju´ci se s drugom s kojim su proteklih godina dijelili djecacke snove i radost igre. Raja koja se nikada više sastaviti ne´ce i koju moj Emir nikad zaboraviti ne´ce kao što nisam ni ja svoje prve drugove. U Biskopsgårdenu je moj sin naucio neke važne stvari od one vrste koja se, bolje nego u bilo kakvoj školi, uci iz samog života. Naucio je da je ljudsko društvo organizirano kao voz u kojem se nalaze luksuzni salon, vagon prvog, drugog i tre´ceg razreda, i da jedni sjede i uživaju u jelu i pi´cu koje im služe livrejisani konobari, dok se drugi stiš´cu stoje´ci na jednoj nozi u pretrpanom i tijesnom tre´cem razredu. Tu su, naravno, i slijepi putnici koji crkavaju od zime i gladi, skriveni ispod vagona. Bolje nego što bih mu ja ikada to umio objasniti, moj sin je shvatio da dobra jednako kao i zla duša može stanovati u tijelu omotanom kožom bilo koje boje i da to kojem se Bogu neko moli, ako se uop´ce moli, nije ni u kakvoj vezi sa njegovim ovozemaljsk im ljudskim (ne)kvalitetima. Konacno, naucio je da je život nešto što cesto boli, jer se uglavnom sastoji od rastanaka i da je to da ho´cemo negdje da se vratimo velika, možda najve´ca, istina o našim dušama. Uostalom, starogrcki korijen rijeci nostalgija ( Nostos - povratak. Algos - patnje.) dokazuje da je patnja za povratkom prisutna od kako covjek zna za sebe i to što zna zapisuje.
Slucajnost i sudbina su sinonimi. Istog tog ljeta me jedna švedska kolegica, sasvim dobronamjerno, upitala zašto se ne vratim u Sarajevo, ako ve´c nisam sretan ovdje.
“Tamo ve´c odavno nema rata”.
“Nema to veze s ratom i mirom. Ovdje sam deset godina. Pa ne mogu svaki cas pocinjati ispocetka - moj život (kakav god da je) sada je ovdje.”
“Pa zar bi u Sarajevu poceo od nule?”
“I ispod nule.”
Samo nekoliko dana kasnije citao sam skoro od rijeci do rijeci isti takav razgovor izmedu dva lika u Kunderinom romanu Neznanje (L’Ignorance). Parižanka Sylvie pita prijateljicu Irenu, Cehinju koja živi dvadeset godina u Francuskoj, zašto se ne vrati u Cešku sada kada je tamo demokratija, a ova joj odgovara otprilike isto što i ja svojoj švedskoj poznanici.
Ni Kundera, koji je digao ruke od domovine u mjeri da ve´c odavno piše na francuskom, nije mogao izdržati, a da na kraju ne napiše knjigu o cežnji za povratkom, toj svakidašnjoj jadikovci, muci i bolu svih emigranata. Cak i kad je domovina relativno sredena zemlja kao Ceška i kad je potencijalni povratnik njen najznamenitiji pisac kao Kundera, na povratak se teško odluciti. Isto kao i, recimo, slavni režiser Miloš Forman, koji se nikada nije vratio mada se sa stranica njegove autobiografije nostalgija cijedi kao smola. Kundera se pravda ovako: “Živimo 80 godina, i ako smo 20 godina izvan domovine, koji je smisao povratka. Mi se ne vra´camo nego ponovo odlazimo. Naš relativno kratki život nas odreduje kao bi´ca.”
Glavni likovi knjige su par Martin i Irena koji svako jutro jedno drugom prepricavaju svoje snove. Njihovi snovi su toliko slicni mojima da sam se naježio dok sam to citao. Baš kao i ja, i ovi književni likovi, u snovima se isklju=C 4ivo nalaze u idealiziranoj prošlosti, nikad u realnoj sadašnjosti. Emigrant izgubi cvrstu vezu s realnoš´cu, a njegove uspomene i život s vremenom postanu dio jedne druge stvarnosti - onu koju zovemo san. Mi sanjamo naš bivši život, a vlastitu stvarnost doživljavamo kao privremenost. Zbog toga što je granica izmedu emigrantovih snova i stvarnosti tako tanka, moj bivši život mi izgleda kao da sam neprestano bio pijan, a ovaj novi, emigrantski, nalik je na vjeciti mahmurluk.
Pokojni Dario Džamonja u jednoj svojoj prici, opisuju´ci svoju cežnju za Sarajevom u Americi, kaže da bi se “i da je bio na igli skinuo nakon pet godina”. Onda se vratio i ustanovio da je u Sarajevu, fizickom prostoru koje se tako zove, još vise nostalgican za onim Sarajevom koje je sino´c sanjao.
Za Kunderu je emigrant “veliki izdajnik i veliki patnik, koji se rodio u Francuskoj revoluciji”. No, to dvoje rijetko ide zajedno; dok sami sebe osje´camo kao velike patnike, mi smo uglavnom izdajnici za naše zemljake koji prema nama iskazuju, u blažoj varijanti, ravnodušnost, a u oštrijoj zavist i mržnju. Pišem nedavno prijatelju iz Sarajeva, zapravo mu odgovaram na jednostavno pitanje20koje mi je postavio u svojoj e-mail poruci: “Kako živiš?”. Kažem mu da, iako to najceš´ce nema nikakve veza sa stvarnoš´cu, emigrant stalno ima osje´caj da je nekome na teret, da svima smeta i da svi ho´ce da ga pitaju samo jedno; “Šta ´ceš ovdje? Što ne ideš odavde?” Još mu velim da citam novi Kunderin roman u kojem on, izmedu ostalog, izražava svoju oduševljenost Brochom koji je život proveo u stranom jezickom okruženju, bez citalaca i bez uceš´ca u javnom životu. Kažem da sam isti takav barem po tome što i dalje pretežno pišem na maternjem jeziku. Imam informacije da postoje ljudi koji citaju moje knjige, ali za to nemam nikakvih dokaza. Prema stanju u mom neposrednom okruženju, onome što cini moju realnost, radim najuzaludniju stvar na svijetu, jer pišem na jeziku za kojeg mi se po svemu cini da ne postoji. Dan kasnije dobivam odgovor u kojem me prijatelj pita za koliko se u Švedskoj može nabaviti polovan automobil njemacke proizvodnje. I još me pita kakav auto ja vozim. Staro društvo ne zanimaju naši životi u emigraciji, ve´c naš uspjeh ili neuspjeh. Kada se Kunderina junakinja Irena konacno odluci posjetiti svoj rodni Prag, docekuje je Milada, prijateljica iz djetinjstva, koja joj otvoreno kaže: “Respekt koji ti pokazujemo nije zbog tvoje patnje u emigraciji, ve´c zbog toga što si došla sa bogatim mužem.”
Naravno, nerazumijevanje je obostrano. Mi s naše strane ne shva´camo bijes naših zemljaka koji su, u bosanskom slucaju, mnogo dulje od nas bili izloženi ratnim patnjama i koji se danas, u ve´cini slucajeva, teško hrvaju sa elementarnim egzistencijalnim problemima. Kada zacudena odsustvom Miladinog oduševljenja prema demokratiji i najezdi zapadnjackog nacina života na Cešku, Irena postavlja logicno pitanje:
“Ti si i dalje komunist?”
“Ne, ja sam i dalje siromašna”, glasi odgovor.
Citaju´ci Neznanje, sve vrijeme sam se pitao zar su životi svih emigranata tako slicni da mi se cini da to pisac odnekud zna sve o meni te opisuje moj život, i vanjski i unutrašnji. U sceni u kojoj je glavni muški lik našao svoj dnevnik iz doba kada je bio mladi´c i po nacinu na koji pisac idealizira svoju staru domovinu (”društvo u kojem su se mlade djevojke zaljubljivale u pjesnike”) doslovce sam se prepoznao.
“Nemogu´ce je shvatiti bilo šta u životu nekog covjeka ako stalno preskacemo nešto najociglednije od svega: jedna stvarnost nije više ono sto je nekada bila; vratiti stvarnost u prvobitno stanje nemogu´ce je”, zakljucuje književnik vra´caju´ci se ku´ci (a “ku´ca” je u zemlji izbjeglištva).
Otuda su snovi tako važan i tako STVARAN dio naših života.
Svaki put kada moj sin ode na Biskopsgården, on tamo ne vidi zapušteno predgrade velikog švedskog grada po kojem tumaraju nezaposleni stranci i pijani švedski socijalni slucajevi i cije su ulice neociš´cene, a travnjaci puni razbacanog sme´ca. Za njega ´ce to zauvijek ostati suncem okupana oaza nalik na raj.
Baš kao što ´ce dok živim za mene Sarajevo biti grad u kojem se djevojke zaljubljuju u pjesnike.
ponedjeljak, 7 rujan 2009
Midhat Ajanovi´c www.depo.ba/blog
Mi sanjamo naš bivši život, a vlastitu stvarnost doživljavamo kao privremenost. Zbog toga što je granica izmedju emigrantovih snova i stvarnosti tako tanka, moj bivši život mi izgleda kao da sam neprestano bio pijan, a ovaj novi, emigrantski, nalik je na vjeciti mahmurluk
Krajem devedesetih sam živio u naselju grada Göteborga koje se zove Biskopsgården i za koje bi se moglo re´ci da je “mekani” geto. Naime, iako su stranci bili nadmo´cna ve´cina, tu su ipak stanovali i Švedani, tako da se osje´calo da se nalaziš u zemlji Švedskoj, a ne u nekom iracionalnom košmaru kakav se doživljava kad se zade negdje u dubinu “teških geta”, nastalih neshvatljivom segregacijskom stambenom politikom u ovoj zemlji koja stalno uvozi ljude, ali onda kao da ne zna šta bi s njima. Odrvenio od tihe tuge koja se desetak godina vukla za mnom poput duge, kao katran ljepljive sjenke, i otupio od drugih svakojakih jada, nisam ni primijetio da je moj sin odrastao tu, u Biskopsgårdenu, te u prvi mah nisam razumio njegovu golemu žalost zbog selidbe kada smo se konacno pomjerili odatle. Biskopsgården je mjesto njegovog djetinjstva, i baš onoliko koliko je nerazumijevanja i nepravde covjek uvijek spreman iskazati prema onima koji su mu najbliži srcu, tako sam i ja bio bijesan na njegovo ocajnicko odbijanje da se odseli bilo kamo. Nesporazu m izmedu generacija je cini se vjecit.
Mali Urugvajac Paolo, Bosanac Irfan, Švedanin Tobias, Turcin Hakan, Somalijac Abdi i ostali njegovi drugovi dugo su trcali za nama bacaju´ci cvije´ce na naš auto, pozdravljaju´ci se s drugom s kojim su proteklih godina dijelili djecacke snove i radost igre. Raja koja se nikada više sastaviti ne´ce i koju moj Emir nikad zaboraviti ne´ce kao što nisam ni ja svoje prve drugove. U Biskopsgårdenu je moj sin naucio neke važne stvari od one vrste koja se, bolje nego u bilo kakvoj školi, uci iz samog života. Naucio je da je ljudsko društvo organizirano kao voz u kojem se nalaze luksuzni salon, vagon prvog, drugog i tre´ceg razreda, i da jedni sjede i uživaju u jelu i pi´cu koje im služe livrejisani konobari, dok se drugi stiš´cu stoje´ci na jednoj nozi u pretrpanom i tijesnom tre´cem razredu. Tu su, naravno, i slijepi putnici koji crkavaju od zime i gladi, skriveni ispod vagona. Bolje nego što bih mu ja ikada to umio objasniti, moj sin je shvatio da dobra jednako kao i zla duša može stanovati u tijelu omotanom kožom bilo koje boje i da to kojem se Bogu neko moli, ako se uop´ce moli, nije ni u kakvoj vezi sa njegovim ovozemaljsk im ljudskim (ne)kvalitetima. Konacno, naucio je da je život nešto što cesto boli, jer se uglavnom sastoji od rastanaka i da je to da ho´cemo negdje da se vratimo velika, možda najve´ca, istina o našim dušama. Uostalom, starogrcki korijen rijeci nostalgija ( Nostos - povratak. Algos - patnje.) dokazuje da je patnja za povratkom prisutna od kako covjek zna za sebe i to što zna zapisuje.
Slucajnost i sudbina su sinonimi. Istog tog ljeta me jedna švedska kolegica, sasvim dobronamjerno, upitala zašto se ne vratim u Sarajevo, ako ve´c nisam sretan ovdje.
“Tamo ve´c odavno nema rata”.
“Nema to veze s ratom i mirom. Ovdje sam deset godina. Pa ne mogu svaki cas pocinjati ispocetka - moj život (kakav god da je) sada je ovdje.”
“Pa zar bi u Sarajevu poceo od nule?”
“I ispod nule.”
Samo nekoliko dana kasnije citao sam skoro od rijeci do rijeci isti takav razgovor izmedu dva lika u Kunderinom romanu Neznanje (L’Ignorance). Parižanka Sylvie pita prijateljicu Irenu, Cehinju koja živi dvadeset godina u Francuskoj, zašto se ne vrati u Cešku sada kada je tamo demokratija, a ova joj odgovara otprilike isto što i ja svojoj švedskoj poznanici.
Ni Kundera, koji je digao ruke od domovine u mjeri da ve´c odavno piše na francuskom, nije mogao izdržati, a da na kraju ne napiše knjigu o cežnji za povratkom, toj svakidašnjoj jadikovci, muci i bolu svih emigranata. Cak i kad je domovina relativno sredena zemlja kao Ceška i kad je potencijalni povratnik njen najznamenitiji pisac kao Kundera, na povratak se teško odluciti. Isto kao i, recimo, slavni režiser Miloš Forman, koji se nikada nije vratio mada se sa stranica njegove autobiografije nostalgija cijedi kao smola. Kundera se pravda ovako: “Živimo 80 godina, i ako smo 20 godina izvan domovine, koji je smisao povratka. Mi se ne vra´camo nego ponovo odlazimo. Naš relativno kratki život nas odreduje kao bi´ca.”
Glavni likovi knjige su par Martin i Irena koji svako jutro jedno drugom prepricavaju svoje snove. Njihovi snovi su toliko slicni mojima da sam se naježio dok sam to citao. Baš kao i ja, i ovi književni likovi, u snovima se isklju=C 4ivo nalaze u idealiziranoj prošlosti, nikad u realnoj sadašnjosti. Emigrant izgubi cvrstu vezu s realnoš´cu, a njegove uspomene i život s vremenom postanu dio jedne druge stvarnosti - onu koju zovemo san. Mi sanjamo naš bivši život, a vlastitu stvarnost doživljavamo kao privremenost. Zbog toga što je granica izmedu emigrantovih snova i stvarnosti tako tanka, moj bivši život mi izgleda kao da sam neprestano bio pijan, a ovaj novi, emigrantski, nalik je na vjeciti mahmurluk.
Pokojni Dario Džamonja u jednoj svojoj prici, opisuju´ci svoju cežnju za Sarajevom u Americi, kaže da bi se “i da je bio na igli skinuo nakon pet godina”. Onda se vratio i ustanovio da je u Sarajevu, fizickom prostoru koje se tako zove, još vise nostalgican za onim Sarajevom koje je sino´c sanjao.
Za Kunderu je emigrant “veliki izdajnik i veliki patnik, koji se rodio u Francuskoj revoluciji”. No, to dvoje rijetko ide zajedno; dok sami sebe osje´camo kao velike patnike, mi smo uglavnom izdajnici za naše zemljake koji prema nama iskazuju, u blažoj varijanti, ravnodušnost, a u oštrijoj zavist i mržnju. Pišem nedavno prijatelju iz Sarajeva, zapravo mu odgovaram na jednostavno pitanje20koje mi je postavio u svojoj e-mail poruci: “Kako živiš?”. Kažem mu da, iako to najceš´ce nema nikakve veza sa stvarnoš´cu, emigrant stalno ima osje´caj da je nekome na teret, da svima smeta i da svi ho´ce da ga pitaju samo jedno; “Šta ´ceš ovdje? Što ne ideš odavde?” Još mu velim da citam novi Kunderin roman u kojem on, izmedu ostalog, izražava svoju oduševljenost Brochom koji je život proveo u stranom jezickom okruženju, bez citalaca i bez uceš´ca u javnom životu. Kažem da sam isti takav barem po tome što i dalje pretežno pišem na maternjem jeziku. Imam informacije da postoje ljudi koji citaju moje knjige, ali za to nemam nikakvih dokaza. Prema stanju u mom neposrednom okruženju, onome što cini moju realnost, radim najuzaludniju stvar na svijetu, jer pišem na jeziku za kojeg mi se po svemu cini da ne postoji. Dan kasnije dobivam odgovor u kojem me prijatelj pita za koliko se u Švedskoj može nabaviti polovan automobil njemacke proizvodnje. I još me pita kakav auto ja vozim. Staro društvo ne zanimaju naši životi u emigraciji, ve´c naš uspjeh ili neuspjeh. Kada se Kunderina junakinja Irena konacno odluci posjetiti svoj rodni Prag, docekuje je Milada, prijateljica iz djetinjstva, koja joj otvoreno kaže: “Respekt koji ti pokazujemo nije zbog tvoje patnje u emigraciji, ve´c zbog toga što si došla sa bogatim mužem.”
Naravno, nerazumijevanje je obostrano. Mi s naše strane ne shva´camo bijes naših zemljaka koji su, u bosanskom slucaju, mnogo dulje od nas bili izloženi ratnim patnjama i koji se danas, u ve´cini slucajeva, teško hrvaju sa elementarnim egzistencijalnim problemima. Kada zacudena odsustvom Miladinog oduševljenja prema demokratiji i najezdi zapadnjackog nacina života na Cešku, Irena postavlja logicno pitanje:
“Ti si i dalje komunist?”
“Ne, ja sam i dalje siromašna”, glasi odgovor.
Citaju´ci Neznanje, sve vrijeme sam se pitao zar su životi svih emigranata tako slicni da mi se cini da to pisac odnekud zna sve o meni te opisuje moj život, i vanjski i unutrašnji. U sceni u kojoj je glavni muški lik našao svoj dnevnik iz doba kada je bio mladi´c i po nacinu na koji pisac idealizira svoju staru domovinu (”društvo u kojem su se mlade djevojke zaljubljivale u pjesnike”) doslovce sam se prepoznao.
“Nemogu´ce je shvatiti bilo šta u životu nekog covjeka ako stalno preskacemo nešto najociglednije od svega: jedna stvarnost nije više ono sto je nekada bila; vratiti stvarnost u prvobitno stanje nemogu´ce je”, zakljucuje književnik vra´caju´ci se ku´ci (a “ku´ca” je u zemlji izbjeglištva).
Otuda su snovi tako važan i tako STVARAN dio naših života.
Svaki put kada moj sin ode na Biskopsgården, on tamo ne vidi zapušteno predgrade velikog švedskog grada po kojem tumaraju nezaposleni stranci i pijani švedski socijalni slucajevi i cije su ulice neociš´cene, a travnjaci puni razbacanog sme´ca. Za njega ´ce to zauvijek ostati suncem okupana oaza nalik na raj.
Baš kao što ´ce dok živim za mene Sarajevo biti grad u kojem se djevojke zaljubljuju u pjesnike.
