10 godina Bosanske biblioteke
Godine strucnog, kontinuiranog volonterskog rada
Azra Heljo : Kako se rodila ideja o osnivanju Bosanske biblioteke u Cikagu
Selena Seferovic : Dolaskom nasih ljudi iz Bosne i Hercegovine , kao i iz drugih krajeva bivse Jugoslavije u Cikago tokom i nakon agresivnog genocidnog rata od strane nasih susjeda iz Srbije i Hrvatske na nezavisnu i medjunarodno priznatu drzavu BH, u Cikagu se pokrenula ziva intelektualna aktivnost oko Mensura Seferovica, historicara i pisca sa dvadesetak objavljenih knjiga, u okviru djelatnosti Bosanskog informativnog centra, kulturoloskog i humanitarnog bosanskohercegovackog usmjerenja, koji je sa svojim saradnicima profesionalno pokrenuo dva casopisa Zambak BH odjek i Tribinu Bosnjaka, organizovao javne tribine i predavanja sa uvazenim govornicima kao sto su akademici Arif Tanovic, Tvrko Kulenovic, Smail Balic i ostali, a potom predlozio da se skupljaju i sabiraju knjige na nasem bosanskom jeziku , kao i srpskom i hrvatskom, u biblioteci koja bi bila dostupna svima uz bibliotecku karticu i pod uslovima koji vaze za sve gradjane koji je koriste u drzavnim bibliotekama.
Odabrali smo Conrad Sulzer Public Library, kao najvecu regionalnu drzavnu biblioteku na sjeveru Cikaga gdje je koncentrisana nasa zajednica koja je po popisu iz 2000 imala 40.ooo ljudi koji su izjavili da su porijeklom iz BH, napisale smo sestra Sanja i ja elaborat i izlozile ga Upravi biblioteke koja je odusevljeno pristala da nam da besplatno prostor za promocije, veleljepnu salu sa svim pratecim objektima kao sto su profesionalni klavir, veliko platno za projekcije filmova, drzace za slike i izlozbe, kuhinju za pripremu posluzenja, cak su nam kuhali i kafu i cajeve o njihovom trosku u pocetku, kao sto su nam davali i svog tehnicara i osoblje da postavljaju salu , stolice i stolove po nasoj zelji.
A na drugom spratu dali su nam police za knjige na nasim jezicima za odrasle, i u prizemlju za djecu. Mi smo kako su nam rekli, njima obogatili programe kao rijetko koja etnicka zajednica koja je uzivala njihovo povjerenje koje se godinama gradilo, razvijalo i dokazivalo, a mi smo dobili ono sto smo sanjali. Naravno, glavno je bilo, pored nase strucnosti da smo besplatno radile, i nismo im trazile novce za knjige koje smo dobijali od donacija i ponekog sponzora. Tako je bilo za vrijeme Klintona. Onda je dosao Bush, fondovi su se istanjili, otpustili su tehnicara, pojedine bibliotekare sa kojima smo usko saradjivali preselili su u druge biblioteke jer im nisu odgovarali kao demokrate, a doveli su nove ljude koji bas i nisu bili naklonjeni multikulturalnim programima. Mi smo nekako prezivjeli zbog prethodnog ugleda i kvaliteta koji smo pokazali. Od tada smo sami kuhali kafe, postavljali scenu i radili sve osim izbacivanja smeca.
Tako je sve pocelo. Kasnije je izasao i prvi multikulturalni izbjeglicki zenski casopis Nova zena dok je Sanja bila direktorica Karitasa, zatim United Bosnia, Sabah, Blic, Dijaspora Bosnjacka, Peta strana svijeta, Evropa, Euro bazar, casopis Bosanskog centra u kojem si i ti bila direktorica, i neki drugi pisani i elektronski mediji koji su se pojavljivali ili nestajali. Danas su elektronski mediji i web stranice normalna pojava, i svako nase udruzenje ili organizacija imaju svoja glasila, sto je uveliko demokratizovalo medijski prostor, sto ne znaci da ga je i profesionalizovao..
Azra: U Cikagu su objavljene dvije knjige o Bosnjacima “100 godina Bosnjaka u Cikagu”, i “100 godina Bosnjaka u Americi”, iz kojih su izostala imena mnogih znacajnih pojedinaca, institucija, akcija, kao na primjer Bosanski centar, tvoj otac, sestra, i ostali, sto je izazvalo dosta nezadovoljstva u zajednici, prevashodno mislim u vezi sa drugom knjigom.
Selena: Autor prve knjige “100 godina Bosnjaka u Cikagu”je Muharem Zulfic, osnivac i direktor Muzeja koji me je pozvao telefonom i zamolio da mu pomognem da sredi i objavi rukopis uz rijeci: ”Eto, zelim da prije nego odselim ostavim nesto pokoljenju zabiljezeno o nama Bosnjacima muslimanima ovdje u Americi”
Onda mi je nabrojao imena onih koje je takodje molio za pomoc, uglavnom su svi uzimali rukopis, a potom ga vracali sa isprikom da su zauzeti i da nemaju vremena da mu pomognu. Jedan od njih je tekst, navodno negdje izgubio, nikada ga nije ni vratio.
Pored jezicke redakcije, napisala sam i pogovor, a za uzvrat dobila lijepu posvetu i zahvalu od autora, sto je istakao i na promociji.
Cinjenica je i to da je zahvaljujuci izuzetno vaznom radu samog Zulfica, bilo moguce napisati i neke druge knjige, pa tako i monografiju “100 godina Bosnjaka u Americi”.
Jeste, u pravu si, nema u njoj pomena o mnogim ljudima i organizacijama koji su takodje itekako zasluzni u zajednici. Razumijem da su stoga mnogi s pravom pogodjeni.
Ja , medjutim nisam imala nikakvog udjela u uredjivackoj politici, nisam nista odlucivala, samo sam napisala na njihovu molbu dva priloga u zadnji cas o Bosanskoj biblioteci i bosankom jeziku, i to dan dva pred zakljucenje rukopisa i slanja u stampu.
Interesantno je da je izostao samo jedan mali odjeljak gdje se govori o meni kao osnivacu i rukovodiocu Biblioteke, i profesoru predavacu bosankog jezika u Cikagu napisanog s namjerom da se pokaze da iza tog projekta stoji kompetentna osoba, koja je uz to upravo tih dana objavila i knjigu pod nazivom Bosanka biblioteka Cikago-Govor zavicaja, uz objasnjenje koje sam dobila da nije bilo mjesta u prijelomu, a kada se otvori knjiga vidi se da je upravo to mjesto prazno.
Istina, uticala jesam da se ubace u knjigu Denis Azabagic, klasicni gitarista i njegova zena flautistkinja Eugenia Molinar kao Cavatina Duo, zatim Nedim Bakic, takodje gitarista, i mozda jos poneko od onih koji su bili gosti u nasoj Biblioteci.
U mojoj knjizi sam dosta toga na 450 stranica napisala sto se odnosi na kulturno obrazovne i informativne aktivnosti u zajednici, ima dosta stranica i na engleskom jeziku, a nadam se , pak, da ce vremenom biti i novih knjiga koje ce ispraviti i dopuniti sta je propusteno u prethodnim, i tako zaokruziti taj period u razvoju nase dijaspore u Americi.
Nelson Mendela :” Samo se na maternjem jeziku moze sanjati”
Azra: Kako se dalje razvijao kulturno obrazovni rad u nasoj zajednici u Cikagu?
Selena: Kao sto i sama znas, neki su se casopisi jednostavno ugasili, neki su presli u privatne ruke, otvorile su se radio i TV kuce, Bosanski i mnogi drugi etnicki i islamski centri sa dzamijama, zavicajna udruzenja, konzulat , ambasada, kongresi, partijske organizacije, akademije, lobi grupe, filmski festivali, sportske, djecje, sve do najnovijeg naucno istrazivackog Bosansko americkog institua za istrazivanje genocida sa obrazovnim centrom kao dijela Sarajevskog Institua Genocida i Univerziteta, tako da nas sada ima oko 30-tak, kazu, samo u Cikagu, sto svjedoci o uzrastanju i sazrijevanju zajednice, ali i stasavanju nove mlade, skolovane americko bosansko hercegovacke dvojezicke populacije, nase djece koja dolaze do izrazaja sa novim kvalitetima.
Azra: Koja je vizija rada Biblioteke , pravci djelovanja, ostvarenja u desetogodisnjem periodu
Selena: Vizija Bosanske biblioteke je bila da se kroz nase razne dvojezicke programe prije svega cuje i cuva maternji jezik ma kako ga ko zvao, da se promovisu kvalitetne knjige i autori, da se povezuju dvije zemlje Bosna i Hercegovina i Amerika kroz njihove kulture i siri mreza poznanstava, da raste kolekcija za djecu i odrasle na donatorskoj bazi, da se ne placa ulaznica niti clanarina jer smo u partnerstvu sa drzavnom institucijom, da je sve otvoreno za javnost, transparentno, i da se ljudi okupljaju uz dobru kahvu, domaci kolac i osvjezenje. Da razmijenjuju misljenja, medjusobno se upoznaju i lijepo osjecaju, da uzivaju ma kako teske teme knjiga bile, ali i da uce, da se obrazuju, jer obrazovanja nikome i nikada nije na pretek. Dakle, da odrzavamo duhovni i kulturni zivot makar na pribliznom nivou koji smo prije imali. Biblioteka je bila i ostala mjesto susreta a ne razlaza, jedan alternativni slobodno demokratki forum gdje je svako mogao doci i biti sa paznjom saslusan u demokratskoj i profesionalnoj atmosferi. Za svih ovih deset godina nikada nismo imali niti jedan jedini incident, na sto smo veoma ponosni.
Uticali smo na priznavanje bosanskog jezika u Americi
Takodje smo veoma ponosni na cinjenicu da smo kao edukatori i aktivisti direktno uticali na tokove i procese priznavanja bosanskog jezika u Americi, pa je tako bosanski jezik dobio svoj broj i kategorizaciju u Kongresnoj nacionalnoj biblioteci, pored srpskog i hrvatskog, i poceo se kao takav izucavati na americkim fakultetima i pojedinim skolama, a u tada mojoj skoli Fieldu pocela sam davati i prve ocjene u djacke knjizice, o cemu pisem u svojoj doktorskoj disetrtaciji koju cu, nadam se, uskoro i zavrsiti.
Sada je pred nama kao americkom i kanadskom dijasporom opet veliki zadatak, a to je da pomognemo finansijski izdavanje Rjecnika bosanskog jezika u 10 knjiga, autora Dzevada Jahica, u izdanju BH Akademije nauka i umjetnosti ( pod urednistvom akademika Muhameda Filipovica), a potpunu podrsku su ovoj akciji dali, kako mi je receno, i Senad Agic, glavni imam za Sjevernu Ameriku, Mesud Kulauzovic, predsjednik BACA, konzul Eldin Kajevic, mnogi pojedinci kao Muhamed Orucevic, Alija Jaganjac, Haris Hojkuric i drugi.
Zato predlazem, posto sam obavjestena od izdavaca da je komplet knjiga u pretplati 350 dolara, da svaki nas dzemat, kongresi, lobi grupe, Ambasada BH , Konzulat u Cikagu, razne sportske, folklorne, informativne organizacija , udruzenja gradjana, kupe bar po jedan komplet i novac dostave recimo imamu Agicu za ovaj fond kako bi stampanje sto prije otpocelo. Takodje treba objavjestavati nasu javnost preko radija i TV stanica, kroz stampane i elektronske medije da podrze ovaj projekat od izuzetne vaznosti za nas kao narod i drzavu Bosnu i Hercegovinu. To bi nam svima sluzilo na cast, a o znacaju takvog jednog projekta na nacionalnom nivou treba uporno i stalno govoriti kompetentno i odgovorno sve dok se ne realizuje, a potom ga konstantno propagirati i predstavljati svjetskoj naucnoj javnosti i uvoditi u svaki nas dom, skolu, kulturnu instituciju.
Nelson Mendela je u svojoj biografiji napisao “ Mozemo i moramo ponekad raditi na stranom jeziku, ali se samo na maternjem moze sanjati”.
Azra: Kakvi su planovi za slijedecih 10 godina
Selena: U narednom desetogodisnjem periodu posveticemo se vise naucnoistrazivackom radu, a u medjuvremenu su se pogorsali uslovi rada u Biblioteci. Suvise je ubaceno rjecice Ne u nase djelatnosti. Tako recimo, zbog katastrofalne finansijske situacije u kulturi, kada se mnoge biblioteke bukvalno zatvaraju, vec nam najavljuju da cemo morati participirati u cijeni prostora
( vec od nekih profitnih organizacija naplacuju salu po satu), zatim su nam rekli da vise ne mozemo da doniramo knjige u nase kolekciju jer nemaju ljudi za obradu i rad sa klijentima, zatim, da cak ni na promocijama ne smijemo prodavati knjige po znatno snizenim cijenam sa autogramom autora kojeg predstavljamo, drugim rijecima mozemo ih samo dijeliti kao poklon, zatim, da ne smijemo sluziti hranu i pice, osim samo nesto malo sto je kupljeno u radnji sa potvrdom, zatim da ne smijemo koristiti profesionalni klavir za nase koncerte, itd. Koliko cemo jos istrajati u ovakvim uslovima, ostaje da se vidi.
U medjuvremenu je Biblioteka postala dio novog Institua za genocid koji vodi Sanja Seferovic Drnovsek sa izvanrednom ekipom saradnika
I mi cemo sada kao dio Instituta, u okviru kojeg cemo i dalje cuvati naziv Bosansko americka biblioteka i svoj web www. Bosnianlibrarychicago.com poceti sa novim programima vise orjentisanim ka kamernijoj uglavnom americkoj publici, naravno sa nasim ljudima ali vise na engleskom jeziku.
Prvi medju jednakima
Azra: Sta je to sto daje poseban znacaj Bosanskoj biblioteci koja je postala poznata sirom Amerike i Bosne i Hercegovine
Selena: Ja mislim da je to sto mi tretiramo ljude sa puno postovanja i ravnopravno, kod nas nema protokola, po principu ovi su najvazniji pa sjede u prvim redovima, ne , nama su svi ljubitelji dobre knjige prvi medju jednakima.
Jedini protokol je dobra knjiga, ne ime ili nacija autora, to nas ne interesuje, jer prava umjetnost nema granica, pa su se tako jedni pored drugih nalazili ljudi iz svih nacionalnih sredina i boja u licu , Amerikanci, stranci i svi su bili ravnopravno tretirani. Znaci, Biblioteka je postala neophodna alternativna scena gdje se moglo u demokratskoj atmosferi razgovarati na sve teme, bez tabua, uz odredjeni nivo i postovanje sagovornika.
Kasnije smo, vremenom, prosirili promocije na dobre i pozitivne programe, govorili smo o stradanjima u BH, o genocidu ne samo u Srebrenici nego i u Prijedoru, Kozarcu, Dretelju, Foci, Sarajevu, imali smo razne koncerte, izlozbe slika i fotografija, dovodili smo umjetnike iz Bosne kao Simu Esica, djecjeg pjesnika i izdavaca Bosanske rijeci, koji je objavio kolekciju knjiga bosnjackih autora za malisane i dodijelio Biblioteci godisnju nagradu za promovisanje nase kulture sa ove strane okeana, zatim Safetu Obhodjas, BH feministkinju, Maju Dizdara, i mnoge druge, kao i Amerikance, da pomenem nekolicinu: Stivena Vajna, bracni par Lokvudove, Majkla Selsa, Sasu Skenderiju, Aleksandra Hemona, maestra Filipa Simonsa, Endrua Vahtla cija se izvanredna knjiga “Stvaranje nacije, razaranje nacije” upravo prevodi i objavljuje na bosanskom jeziku.
Ukljucili smo se u mrezu raznih oganizacija, posebnu paznju posvecivali smo emancipaciji zena u Bosni i inace, govorili smo o moralnim vrijednostima i nasim majkama koje su nam ih ugradjivale pa i nije cudo sto nasa djeca postizu uspjehe, gdje god da se pojave su medju najboljima. Ima , na zalost, i drugih tuznih slucajeva, ali ne bih sada o njima, mada se i tim temama moramo ozbiljno baviti.
Zatim, promovisali smo razne organizacije, novine, radili smo biznis forume, govorili smo o zdravlju, tako da su prezenteri dobijali nove klijente, pacijente, partnere, i najzad, posvetili smo puno paznje povezivanju sa Amerikancima i strancima na polju prevencije genocida, obrazovanja protiv predrasuda sto je Sanja pokrenula ,a sto je rezultiralo novom institucijom, koja vec postize znacajne rezultate kao sto je uspjesno zavrseno dugomjesecno lobiranje za Rezoluciju o Srebrenici koju je izglasala drzava Ilinois zahvaljujuci sponzorima kongresmenima Gregu Harrisu i Hari Ostermanu.
Sanja je organizovala grupu mladih na celu sa Vernesom Seferovicem, koji je u Linkoln Park skoli i uz pomoc savjetnice Jasmine Muzurovic osnovao Bosanski klub koji i danas radi.
Mi smo promovisali programe za mlade sa ciljem da se profesionalci polako vracaju u zemlju maticu, kao ReConnect Program Dzenite Mehic, i slicne, ali su se svi oni vremenom ugasili.
Materijalna sredstva, princip djelovanja
Azra: Za veliku vrijednost biblioteke smatram vas volonterski rad.
Selena: Jeste, tacno je. Jedno je kad radis u zajednici ali za svoju platu i profit, a sasvim drugo kad radis dobrovoljno i bez ikakve nadoknade, i jos ulazes i svoja sredstva. Kao sto i ti svake subote iz svog predgradja po bilo kojem vremenu autobusom dolazis da poducavas volonterski djecu bosanskom jeziku, i jos im nakupujes kolaca i sokova iz svoga dzepa. Malo bi to ko uradio, a tebi sluzi na cast, pogotovo kad si mi rekla da sve dok ima i jedno djete da dolazi, neces odustati.
Nedavno, na promociji Muhameda Gafica, kaze mi jedan nas Bosnjak koji je bio u publici: Ja mislio da ti radis u Biblioteci, da Ii je to radno mjesto, nikako mi ne ide u glavu da u stvari volontiras. Bio mi je to kompliment. Ja sam uostalom svoju knjigu i posvetila svim volonterima u zajednici i sve ih nabrojala, one sa kojima sam saradjivala.
Zatim, zelim istaci veliku zaslugu vjerne publike koja je uvijek radoznalo dolazila i ucestovala u programima, ponekad kad bih posustala ljudi bi me znali zvati i pitati sta se to dogadja pa nema programa . O tih prvih 6 godina govori moja knjiga, za koju je knjizevnik Vidosav Stevanovic, koji je iz protesta zbog ratnohuskaske politike Beograda napustio Srbiju i sa zenom se preselio u Sarajevo da zivi, rekao da je svojevrsna hronika bogatih aktivnosi u Cikagu, a o ovih slijedecih 4 godine skupljam materijal za njen nastavak, dakle BBII.
Mi smo radili prilicno kontinuirano i prema nasoj dokumentaciji kroz nase programe proslo je preko 4000 ljudi , sto je podatak vrijedan paznje.
Pored mene, oca Mensura, majke Sefike, sestre Sanje i sestrica Emina i Demijana, podrsku svake vrste pruzale su nam nase kompletne porodice, muzevi, kao i siroka lepeza saradnika volontera, medju kojima si i ti Azra, neke si knjige promovisala, neke programe pripremala, skoro uvijek si bila prisutna, pisala prikaze za novine, znaci ovo je i tvoj jubilej, hvala ti mnogo na tome. Na nasoj proslavi 1o godisnjice 9. juna u srijedu u 5. popodne mi cemo svima koji su zasluzni predati zahvalnice. Uz put da pomenem, prelazimo na pomocije i programe preko radne nedjelje, dakle, ne vise za vikend, osim bas kad moramo, jer Amerikanci dolaze poslije posla, subota i nedelja se cuvaju za porodicni zivot.
Bosanska biblioteka izmedju BH kluba do Instituta genocida
Moram da naglasim da niko od nas nikada nije dobio niti jednog jedinog centa za svoj rad za sve ove duge godine citave jedne decenije. Uglavnom smo mi sami sve finansirali, uz samo jedan grant od 1400 dolara koji sam dobila od grada za vrijeme Klintona, i to sam vec javno rekla, kad su pare primljene preko tadasnjeg BH kluba u okviru koga je Bosanska biblioteka u pocetku radila , predsjednik je bio Ivica Jurisic, a mi mu nismo ostavili ni 30 dolara da se registuje za narednu godinu, nego smo sve odmah dali Simi Esicu, koji nam je bio gost u Cikagu, za njegovu putnu kartu i djecju kolekciju.
Tada nas je primila zamjenica guvernera Korin Vud, sto je prvi put u historiji ove drzave Ilinois da jedan tako visoki politicar primi jednog djecjeg pjesnika iz Bosnei Hercegovine.
Da biste dobili taj grant, ja sam bila napisala elaborat, pa uradila potrebnu proceduru, i od trazenih 2500 dolara, jedva dobila recenu sumu, i to u vrijeme Klintona kad je ekonomska situacija bila mnogo bolja. To su opet bili sati ulozenog rada da se skucka neka crkavica, i to vise nikada nisam radila. Nekoliko donacija dale su nase organizacije i biznisi i to uglavnom na ruke nasim gostima, tako da ja nisam morala da baratam sa parama, i u tome je takodje tajna uspjeha.
Azra: Kako se dolazi do knjiga, i koliko je trenutno broj knjiga u nasim kolekcijama za djecu i odrasle?
Selena: Mi sada imamo oko 1000 knjiga za djecu i odrasle, one se citaju i cirkulisu, znaci u prosjeku oko 100 knjiga godisnje smo skupljali kroz donacije i ponekom kupovinom.
Azra: Kakva je bila saradnja i podrska zajednice sa Bosanskom bibliotekom tokom ovih 10 godina aktivnog rada?
Selena: Ja moram da kazem da je nasa BH zajednica sve ove godine podrzavala Bosansku biblioteku od ambasade i konzulata, lobi grupa, ICC, BAKE, Zenskih grupa, do medija i ostalih organizacija, ukljucujci sportske, zavicajne i humanitarne. Dobili smo od nekih plakete, priznanja, nagrade.
Nakon sto su se ljudi uvjerili da ne pripadamo nikakvom klanu, nikakvoj struji nego da smo dovoljno intelektualno i moralno jaki da cuvamo nasu nezavisnost, sami su nam se javljali i predlagali da radimo zajednicke programe, sto smo mi uglavnom prihvatali, nikoga nismo odbili.
Ta proaktivnost je neophodna da bi se sadrzaji osvjezavali, pa tako recimo na inicjativu direktorice Djecjeg programa i mekteba iz Northbooka pravnice Nadire Agic, supruge Senada Agica, sa Jasminkom Jukic, sekretarom skole, Paolom Sulejmani, uciteljicom, tobom kao uciteljicom skole “Pcelica Maja ‘, i Izetom Causevicem, sekretarom Zapadnobosanskog islamskog etnickog centra, i dvjema drzavnim cikaskim skolama Aspira Haugan i Taft Gifted zajednicki smo organizovali izvanredno uspjesan program za djecu , koja su pokazala das u izuzetno talentovana, I o tome ces ti Azra, vjerovatno vise pisati.
Procitali smo pismo ambasadora BH u Americi Mitra Kujundzica koji nam je poslao nove udzbenike za dijasporu od 1 do 4 razreda, koje smo podijelili nasim skolama. Specijalni gost bio je gospodin Emin Cohodarevic, atase nase ambasade u Vasingtonu preko kojeg je isla ova akcija, kao i autor romana “Crna dusa”, Ahmet Rahmanovic koji je djeci govorio o vaznosti ucenja maternjeg jezika.
Vazno je drzati vrata sirom otvorena
Azra: Ima li nekih teskoca u radu, ili je sve islo bez problema
Selena: Bilo je problema i nerazumijevanja, teskoca, opstrukcija.
Recimo, cim sam dosla u Cikago 1995 godine, Sanja je napisala elaborat za prvu bosanskohercegovacku skolu koja je trebalo da ima tri komponente , vjersku, svjetovnu i folklornu, i da bude finansirana na drzavnom nivou. Nasla je prostor u Islamskom koledzu, a onda su se pojavili neki ljudi koji su mislili da ce sami to moci preuzeti i nastaviti dalje bez nas, ali u tome nisu uspjeli, osim sto su upropastili jedan vazan projekat.
U to vrijeme pored Sanje u skoli je trebalo da radimo ja i akademik Tvrko Kulenovic, njegova supruga dr psihijatar Alma Dzubur, jos nekolicina ucitelja, vrlo jaka ekipa . (Ja sam kao magistar slavistike radila kao asistent profesora akademika Asima Pece na Beogradskom Univerzitetu na Filoloskom fakultetu , bila gostujuci profesor u Kini godinu dana, tri godine u Alziru, bila sam skoro zavrsila svoj doktorat, ali mi je nesudjeni mentor akademik Muhsin Rizvic umro u ratu, pa je sve propalo. Sada sam doktorski kandidat na Sarajevskom Univerzitetu Filosofskog fakulteta kod mentora prof. dr Dzevada Jahica, autora kapitalnog djela Rjecnik Bosanskog jezika u deset knjiga, koji je ovim projektom zasluzio da postane akademik), i to sve prije zvanicnih carter skola, sto je moglo za ovih deset petnast godina da je bilo pameti da preraste u pravu BH carter skolu kao sto ih imaju neke etnicke zajednice, kao poljska, srpska, turska i druge.
Sanja je nesto kasnije ( advokat po obrazovanju) postala direktorica Izbjeglickog programa Katolicke organizacije , napisala novi grant i dobila od drzave Ilinois sredstva za Dopunsku dvojezicku skolu na jezicima; bosanskom, srpskom, hrvatskom, spanskom, albanskom i arapskom, sto je bilo unikatno da se jedan takav program od drzave finansira, kao i vec pomenuti casopis za zene izbjeglice Nova zena na nekoliko jezika.
Ja sam u toj skoli radila skoro 8 godina, predavala sam bosanski od predskolskog zakljucno sa srednjom skolom, pored svog redovnog predavackog posla u drzavnim skolama Cikaga i Ministarstva obrazovanja gdje i sada radim kao zvanicni prevodilac za juznoslovenske jezike, sve dok Sanja nije napustila humanitarni rad i presla u obrazovanje nakon zavrsene magistrature drustvenih nauka i sticanja diplome predavaca .
Medjutim, moram reci da je u poslijednje dvije godine postalo veoma naporno i iscrpljujuce raditi sa nasim ljudima, jer su se dogodile strahovite podjele i rascjepi, pa se od vas po nekom nepisanom pravilu koje su nesposobnjakovici nametnuli ocekuje da se opredijelite na neku stranu sto mi odbijamo, jer se ne vezujemo za licnosti nego za programe, i ako neko ponudi program koji nas interesuje mi tamo idemo, ne obaziruci se na to cija je strana. Sve strane su nase ako su dobre, i nijedna nije nasa ako je losa.
Dakle, mi ne bendamo takva razilazenja, radimo vrijedno, i vjerujemo da se prave vrijednosti prepoznaju, i da im se ljudi vracaju, prije ili kasnije. Vazno je drzati vrata sirom otvorena.
U isto vrijeme , Amerika je zemlja slobode, svako ima pravo da se pokaze i izrazi, niko nema tapiju na patriotizam, niko nikome ne moze sve kad bi i htjeo da diktira bilo sta, pa sve opet moze na dobro izaci.
Azra: Sta Biblioteka priprema za ovu slavljenicku godinu
Selena: Prva tri mjeseca imali smo privatne vecere sa nasim partnerima Amerikancima , a potom smo spremili program za prvi dio godine.
U subotu 3. aprila imali smo Djecji program, u izvedbi cikaskih dopunskih skola i mekteba, u utorak 27. aprila 2010 u 5 popodne imacemo promociju knjige na engleskom “Black Soul” Ahmeta Rahmanovica, u srijedu 26. maja gostovace doktorica Kijana Seferovic, u utorak 9. juna bice promocija knjige Mensura Seferovica “Zvjezde stajacice, o zenama iz dva rata 41-45 i 91-95”, i centralnu proslavu sa Ilinois politicarima koji su sponzorirali i izglasali Srebrenicku Rezoluciju, a pocetkom jula sa americkom muslimanskom organizacijom u okviru Dana BH vezanim za ovu Rezoluciju spremamo program – predavanja o Bosni I Hercegovini, vjeri, jeziku, kulturnoj bastini sa izlozbom slika i fotografija, sto radimo u saradnji sa ICC , BACOM, i jos nekim organizacijama i pojedincima.
Radimo i na dopuni nase web stranice, a potom prelazimo u mirnije istrazivacke vode o cemu ce biti vise rijeci nekom drugom prilikom.
Dok su nam roditelji zivi, i mi smo djeca bez obzira na godine
Azra: I za kraj, kako balansiras poslovne i porodicne obaveze sa Bibliotekom i ostalim aktivnostima
Selena; Kad je covjek zdrav i sretan, kad radi posao koji voli, i prije svega kad ima divnu porodicu, na sve stize i nista mu nije tesko. Moja porodica je kreativna, ziva, uvijek se nesto interesantno desava, inspirisemo i dopunjavamo jedni druge, druzimo se bez razlike u generacijama, roditelji, cerke, sin, zetovi, snaha, unuci, rodjaci, prijatelji, komsije
Jedni drugima najbolji smo prijatelji i saradnici, ali opet svako od nas ima svoj licni zivot i svoja drustva, pa kad se to multiplicira ne znamo gdje cemo prije.
Kao prosvjetni radnik , radim zajedno sa sestom u obrazovnoj ustanovi Aspira koja ima 4 kampusa, u rukovodecem smo timu kao strateski planeri, obucavamo nove ucitelje i drzimo profesionalna osposobljavanja, ali imamo i djake s kojima neposredno radimo. Sanja jos predaje i na koledzu, ja vodim tzv. Buduce edukatore , dio nacionalnog programa kroz saradnju sa raznim institucijama i univerzitetima, objavljujemo u strucnim casopismima i prezentiramo na konferencijama. Od skoro Sanja vodi pomenuti Institut genocida i sprema se da ljeto povede u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
Ali, ja licno moram svesti svoje obaveze na najmanju mjeru i zavrsiti neke neophodne poslove. Osim toga, roditelji ulaze u godine ( a bogami i mi ), pa zelim svoje slobodno vrijeme, vise nego do sada da provodim sa njima, da uzivam u njihovom divnom drustvu. Dok su oni zivi, i mi smo djeca, a ja volim da budem djete neovisno od godina.
Azra Heljo je slobodni novinar , bivsa direktorica Bosanskohercegovacko amerikog etnickog centra u Cikagu, uciteljica volonter u skoli “Pcelica Maja”..
Godine strucnog, kontinuiranog volonterskog rada
Azra Heljo : Kako se rodila ideja o osnivanju Bosanske biblioteke u Cikagu
Selena Seferovic : Dolaskom nasih ljudi iz Bosne i Hercegovine , kao i iz drugih krajeva bivse Jugoslavije u Cikago tokom i nakon agresivnog genocidnog rata od strane nasih susjeda iz Srbije i Hrvatske na nezavisnu i medjunarodno priznatu drzavu BH, u Cikagu se pokrenula ziva intelektualna aktivnost oko Mensura Seferovica, historicara i pisca sa dvadesetak objavljenih knjiga, u okviru djelatnosti Bosanskog informativnog centra, kulturoloskog i humanitarnog bosanskohercegovackog usmjerenja, koji je sa svojim saradnicima profesionalno pokrenuo dva casopisa Zambak BH odjek i Tribinu Bosnjaka, organizovao javne tribine i predavanja sa uvazenim govornicima kao sto su akademici Arif Tanovic, Tvrko Kulenovic, Smail Balic i ostali, a potom predlozio da se skupljaju i sabiraju knjige na nasem bosanskom jeziku , kao i srpskom i hrvatskom, u biblioteci koja bi bila dostupna svima uz bibliotecku karticu i pod uslovima koji vaze za sve gradjane koji je koriste u drzavnim bibliotekama.
Odabrali smo Conrad Sulzer Public Library, kao najvecu regionalnu drzavnu biblioteku na sjeveru Cikaga gdje je koncentrisana nasa zajednica koja je po popisu iz 2000 imala 40.ooo ljudi koji su izjavili da su porijeklom iz BH, napisale smo sestra Sanja i ja elaborat i izlozile ga Upravi biblioteke koja je odusevljeno pristala da nam da besplatno prostor za promocije, veleljepnu salu sa svim pratecim objektima kao sto su profesionalni klavir, veliko platno za projekcije filmova, drzace za slike i izlozbe, kuhinju za pripremu posluzenja, cak su nam kuhali i kafu i cajeve o njihovom trosku u pocetku, kao sto su nam davali i svog tehnicara i osoblje da postavljaju salu , stolice i stolove po nasoj zelji.
A na drugom spratu dali su nam police za knjige na nasim jezicima za odrasle, i u prizemlju za djecu. Mi smo kako su nam rekli, njima obogatili programe kao rijetko koja etnicka zajednica koja je uzivala njihovo povjerenje koje se godinama gradilo, razvijalo i dokazivalo, a mi smo dobili ono sto smo sanjali. Naravno, glavno je bilo, pored nase strucnosti da smo besplatno radile, i nismo im trazile novce za knjige koje smo dobijali od donacija i ponekog sponzora. Tako je bilo za vrijeme Klintona. Onda je dosao Bush, fondovi su se istanjili, otpustili su tehnicara, pojedine bibliotekare sa kojima smo usko saradjivali preselili su u druge biblioteke jer im nisu odgovarali kao demokrate, a doveli su nove ljude koji bas i nisu bili naklonjeni multikulturalnim programima. Mi smo nekako prezivjeli zbog prethodnog ugleda i kvaliteta koji smo pokazali. Od tada smo sami kuhali kafe, postavljali scenu i radili sve osim izbacivanja smeca.
Tako je sve pocelo. Kasnije je izasao i prvi multikulturalni izbjeglicki zenski casopis Nova zena dok je Sanja bila direktorica Karitasa, zatim United Bosnia, Sabah, Blic, Dijaspora Bosnjacka, Peta strana svijeta, Evropa, Euro bazar, casopis Bosanskog centra u kojem si i ti bila direktorica, i neki drugi pisani i elektronski mediji koji su se pojavljivali ili nestajali. Danas su elektronski mediji i web stranice normalna pojava, i svako nase udruzenje ili organizacija imaju svoja glasila, sto je uveliko demokratizovalo medijski prostor, sto ne znaci da ga je i profesionalizovao..
Azra: U Cikagu su objavljene dvije knjige o Bosnjacima “100 godina Bosnjaka u Cikagu”, i “100 godina Bosnjaka u Americi”, iz kojih su izostala imena mnogih znacajnih pojedinaca, institucija, akcija, kao na primjer Bosanski centar, tvoj otac, sestra, i ostali, sto je izazvalo dosta nezadovoljstva u zajednici, prevashodno mislim u vezi sa drugom knjigom.
Selena: Autor prve knjige “100 godina Bosnjaka u Cikagu”je Muharem Zulfic, osnivac i direktor Muzeja koji me je pozvao telefonom i zamolio da mu pomognem da sredi i objavi rukopis uz rijeci: ”Eto, zelim da prije nego odselim ostavim nesto pokoljenju zabiljezeno o nama Bosnjacima muslimanima ovdje u Americi”
Onda mi je nabrojao imena onih koje je takodje molio za pomoc, uglavnom su svi uzimali rukopis, a potom ga vracali sa isprikom da su zauzeti i da nemaju vremena da mu pomognu. Jedan od njih je tekst, navodno negdje izgubio, nikada ga nije ni vratio.
Pored jezicke redakcije, napisala sam i pogovor, a za uzvrat dobila lijepu posvetu i zahvalu od autora, sto je istakao i na promociji.
Cinjenica je i to da je zahvaljujuci izuzetno vaznom radu samog Zulfica, bilo moguce napisati i neke druge knjige, pa tako i monografiju “100 godina Bosnjaka u Americi”.
Jeste, u pravu si, nema u njoj pomena o mnogim ljudima i organizacijama koji su takodje itekako zasluzni u zajednici. Razumijem da su stoga mnogi s pravom pogodjeni.
Ja , medjutim nisam imala nikakvog udjela u uredjivackoj politici, nisam nista odlucivala, samo sam napisala na njihovu molbu dva priloga u zadnji cas o Bosanskoj biblioteci i bosankom jeziku, i to dan dva pred zakljucenje rukopisa i slanja u stampu.
Interesantno je da je izostao samo jedan mali odjeljak gdje se govori o meni kao osnivacu i rukovodiocu Biblioteke, i profesoru predavacu bosankog jezika u Cikagu napisanog s namjerom da se pokaze da iza tog projekta stoji kompetentna osoba, koja je uz to upravo tih dana objavila i knjigu pod nazivom Bosanka biblioteka Cikago-Govor zavicaja, uz objasnjenje koje sam dobila da nije bilo mjesta u prijelomu, a kada se otvori knjiga vidi se da je upravo to mjesto prazno.
Istina, uticala jesam da se ubace u knjigu Denis Azabagic, klasicni gitarista i njegova zena flautistkinja Eugenia Molinar kao Cavatina Duo, zatim Nedim Bakic, takodje gitarista, i mozda jos poneko od onih koji su bili gosti u nasoj Biblioteci.
U mojoj knjizi sam dosta toga na 450 stranica napisala sto se odnosi na kulturno obrazovne i informativne aktivnosti u zajednici, ima dosta stranica i na engleskom jeziku, a nadam se , pak, da ce vremenom biti i novih knjiga koje ce ispraviti i dopuniti sta je propusteno u prethodnim, i tako zaokruziti taj period u razvoju nase dijaspore u Americi.
Nelson Mendela :” Samo se na maternjem jeziku moze sanjati”
Azra: Kako se dalje razvijao kulturno obrazovni rad u nasoj zajednici u Cikagu?
Selena: Kao sto i sama znas, neki su se casopisi jednostavno ugasili, neki su presli u privatne ruke, otvorile su se radio i TV kuce, Bosanski i mnogi drugi etnicki i islamski centri sa dzamijama, zavicajna udruzenja, konzulat , ambasada, kongresi, partijske organizacije, akademije, lobi grupe, filmski festivali, sportske, djecje, sve do najnovijeg naucno istrazivackog Bosansko americkog institua za istrazivanje genocida sa obrazovnim centrom kao dijela Sarajevskog Institua Genocida i Univerziteta, tako da nas sada ima oko 30-tak, kazu, samo u Cikagu, sto svjedoci o uzrastanju i sazrijevanju zajednice, ali i stasavanju nove mlade, skolovane americko bosansko hercegovacke dvojezicke populacije, nase djece koja dolaze do izrazaja sa novim kvalitetima.
Azra: Koja je vizija rada Biblioteke , pravci djelovanja, ostvarenja u desetogodisnjem periodu
Selena: Vizija Bosanske biblioteke je bila da se kroz nase razne dvojezicke programe prije svega cuje i cuva maternji jezik ma kako ga ko zvao, da se promovisu kvalitetne knjige i autori, da se povezuju dvije zemlje Bosna i Hercegovina i Amerika kroz njihove kulture i siri mreza poznanstava, da raste kolekcija za djecu i odrasle na donatorskoj bazi, da se ne placa ulaznica niti clanarina jer smo u partnerstvu sa drzavnom institucijom, da je sve otvoreno za javnost, transparentno, i da se ljudi okupljaju uz dobru kahvu, domaci kolac i osvjezenje. Da razmijenjuju misljenja, medjusobno se upoznaju i lijepo osjecaju, da uzivaju ma kako teske teme knjiga bile, ali i da uce, da se obrazuju, jer obrazovanja nikome i nikada nije na pretek. Dakle, da odrzavamo duhovni i kulturni zivot makar na pribliznom nivou koji smo prije imali. Biblioteka je bila i ostala mjesto susreta a ne razlaza, jedan alternativni slobodno demokratki forum gdje je svako mogao doci i biti sa paznjom saslusan u demokratskoj i profesionalnoj atmosferi. Za svih ovih deset godina nikada nismo imali niti jedan jedini incident, na sto smo veoma ponosni.
Uticali smo na priznavanje bosanskog jezika u Americi
Takodje smo veoma ponosni na cinjenicu da smo kao edukatori i aktivisti direktno uticali na tokove i procese priznavanja bosanskog jezika u Americi, pa je tako bosanski jezik dobio svoj broj i kategorizaciju u Kongresnoj nacionalnoj biblioteci, pored srpskog i hrvatskog, i poceo se kao takav izucavati na americkim fakultetima i pojedinim skolama, a u tada mojoj skoli Fieldu pocela sam davati i prve ocjene u djacke knjizice, o cemu pisem u svojoj doktorskoj disetrtaciji koju cu, nadam se, uskoro i zavrsiti.
Sada je pred nama kao americkom i kanadskom dijasporom opet veliki zadatak, a to je da pomognemo finansijski izdavanje Rjecnika bosanskog jezika u 10 knjiga, autora Dzevada Jahica, u izdanju BH Akademije nauka i umjetnosti ( pod urednistvom akademika Muhameda Filipovica), a potpunu podrsku su ovoj akciji dali, kako mi je receno, i Senad Agic, glavni imam za Sjevernu Ameriku, Mesud Kulauzovic, predsjednik BACA, konzul Eldin Kajevic, mnogi pojedinci kao Muhamed Orucevic, Alija Jaganjac, Haris Hojkuric i drugi.
Zato predlazem, posto sam obavjestena od izdavaca da je komplet knjiga u pretplati 350 dolara, da svaki nas dzemat, kongresi, lobi grupe, Ambasada BH , Konzulat u Cikagu, razne sportske, folklorne, informativne organizacija , udruzenja gradjana, kupe bar po jedan komplet i novac dostave recimo imamu Agicu za ovaj fond kako bi stampanje sto prije otpocelo. Takodje treba objavjestavati nasu javnost preko radija i TV stanica, kroz stampane i elektronske medije da podrze ovaj projekat od izuzetne vaznosti za nas kao narod i drzavu Bosnu i Hercegovinu. To bi nam svima sluzilo na cast, a o znacaju takvog jednog projekta na nacionalnom nivou treba uporno i stalno govoriti kompetentno i odgovorno sve dok se ne realizuje, a potom ga konstantno propagirati i predstavljati svjetskoj naucnoj javnosti i uvoditi u svaki nas dom, skolu, kulturnu instituciju.
Nelson Mendela je u svojoj biografiji napisao “ Mozemo i moramo ponekad raditi na stranom jeziku, ali se samo na maternjem moze sanjati”.
Azra: Kakvi su planovi za slijedecih 10 godina
Selena: U narednom desetogodisnjem periodu posveticemo se vise naucnoistrazivackom radu, a u medjuvremenu su se pogorsali uslovi rada u Biblioteci. Suvise je ubaceno rjecice Ne u nase djelatnosti. Tako recimo, zbog katastrofalne finansijske situacije u kulturi, kada se mnoge biblioteke bukvalno zatvaraju, vec nam najavljuju da cemo morati participirati u cijeni prostora
( vec od nekih profitnih organizacija naplacuju salu po satu), zatim su nam rekli da vise ne mozemo da doniramo knjige u nase kolekciju jer nemaju ljudi za obradu i rad sa klijentima, zatim, da cak ni na promocijama ne smijemo prodavati knjige po znatno snizenim cijenam sa autogramom autora kojeg predstavljamo, drugim rijecima mozemo ih samo dijeliti kao poklon, zatim, da ne smijemo sluziti hranu i pice, osim samo nesto malo sto je kupljeno u radnji sa potvrdom, zatim da ne smijemo koristiti profesionalni klavir za nase koncerte, itd. Koliko cemo jos istrajati u ovakvim uslovima, ostaje da se vidi.
U medjuvremenu je Biblioteka postala dio novog Institua za genocid koji vodi Sanja Seferovic Drnovsek sa izvanrednom ekipom saradnika
I mi cemo sada kao dio Instituta, u okviru kojeg cemo i dalje cuvati naziv Bosansko americka biblioteka i svoj web www. Bosnianlibrarychicago.com poceti sa novim programima vise orjentisanim ka kamernijoj uglavnom americkoj publici, naravno sa nasim ljudima ali vise na engleskom jeziku.
Prvi medju jednakima
Azra: Sta je to sto daje poseban znacaj Bosanskoj biblioteci koja je postala poznata sirom Amerike i Bosne i Hercegovine
Selena: Ja mislim da je to sto mi tretiramo ljude sa puno postovanja i ravnopravno, kod nas nema protokola, po principu ovi su najvazniji pa sjede u prvim redovima, ne , nama su svi ljubitelji dobre knjige prvi medju jednakima.
Jedini protokol je dobra knjiga, ne ime ili nacija autora, to nas ne interesuje, jer prava umjetnost nema granica, pa su se tako jedni pored drugih nalazili ljudi iz svih nacionalnih sredina i boja u licu , Amerikanci, stranci i svi su bili ravnopravno tretirani. Znaci, Biblioteka je postala neophodna alternativna scena gdje se moglo u demokratskoj atmosferi razgovarati na sve teme, bez tabua, uz odredjeni nivo i postovanje sagovornika.
Kasnije smo, vremenom, prosirili promocije na dobre i pozitivne programe, govorili smo o stradanjima u BH, o genocidu ne samo u Srebrenici nego i u Prijedoru, Kozarcu, Dretelju, Foci, Sarajevu, imali smo razne koncerte, izlozbe slika i fotografija, dovodili smo umjetnike iz Bosne kao Simu Esica, djecjeg pjesnika i izdavaca Bosanske rijeci, koji je objavio kolekciju knjiga bosnjackih autora za malisane i dodijelio Biblioteci godisnju nagradu za promovisanje nase kulture sa ove strane okeana, zatim Safetu Obhodjas, BH feministkinju, Maju Dizdara, i mnoge druge, kao i Amerikance, da pomenem nekolicinu: Stivena Vajna, bracni par Lokvudove, Majkla Selsa, Sasu Skenderiju, Aleksandra Hemona, maestra Filipa Simonsa, Endrua Vahtla cija se izvanredna knjiga “Stvaranje nacije, razaranje nacije” upravo prevodi i objavljuje na bosanskom jeziku.
Ukljucili smo se u mrezu raznih oganizacija, posebnu paznju posvecivali smo emancipaciji zena u Bosni i inace, govorili smo o moralnim vrijednostima i nasim majkama koje su nam ih ugradjivale pa i nije cudo sto nasa djeca postizu uspjehe, gdje god da se pojave su medju najboljima. Ima , na zalost, i drugih tuznih slucajeva, ali ne bih sada o njima, mada se i tim temama moramo ozbiljno baviti.
Zatim, promovisali smo razne organizacije, novine, radili smo biznis forume, govorili smo o zdravlju, tako da su prezenteri dobijali nove klijente, pacijente, partnere, i najzad, posvetili smo puno paznje povezivanju sa Amerikancima i strancima na polju prevencije genocida, obrazovanja protiv predrasuda sto je Sanja pokrenula ,a sto je rezultiralo novom institucijom, koja vec postize znacajne rezultate kao sto je uspjesno zavrseno dugomjesecno lobiranje za Rezoluciju o Srebrenici koju je izglasala drzava Ilinois zahvaljujuci sponzorima kongresmenima Gregu Harrisu i Hari Ostermanu.
Sanja je organizovala grupu mladih na celu sa Vernesom Seferovicem, koji je u Linkoln Park skoli i uz pomoc savjetnice Jasmine Muzurovic osnovao Bosanski klub koji i danas radi.
Mi smo promovisali programe za mlade sa ciljem da se profesionalci polako vracaju u zemlju maticu, kao ReConnect Program Dzenite Mehic, i slicne, ali su se svi oni vremenom ugasili.
Materijalna sredstva, princip djelovanja
Azra: Za veliku vrijednost biblioteke smatram vas volonterski rad.
Selena: Jeste, tacno je. Jedno je kad radis u zajednici ali za svoju platu i profit, a sasvim drugo kad radis dobrovoljno i bez ikakve nadoknade, i jos ulazes i svoja sredstva. Kao sto i ti svake subote iz svog predgradja po bilo kojem vremenu autobusom dolazis da poducavas volonterski djecu bosanskom jeziku, i jos im nakupujes kolaca i sokova iz svoga dzepa. Malo bi to ko uradio, a tebi sluzi na cast, pogotovo kad si mi rekla da sve dok ima i jedno djete da dolazi, neces odustati.
Nedavno, na promociji Muhameda Gafica, kaze mi jedan nas Bosnjak koji je bio u publici: Ja mislio da ti radis u Biblioteci, da Ii je to radno mjesto, nikako mi ne ide u glavu da u stvari volontiras. Bio mi je to kompliment. Ja sam uostalom svoju knjigu i posvetila svim volonterima u zajednici i sve ih nabrojala, one sa kojima sam saradjivala.
Zatim, zelim istaci veliku zaslugu vjerne publike koja je uvijek radoznalo dolazila i ucestovala u programima, ponekad kad bih posustala ljudi bi me znali zvati i pitati sta se to dogadja pa nema programa . O tih prvih 6 godina govori moja knjiga, za koju je knjizevnik Vidosav Stevanovic, koji je iz protesta zbog ratnohuskaske politike Beograda napustio Srbiju i sa zenom se preselio u Sarajevo da zivi, rekao da je svojevrsna hronika bogatih aktivnosi u Cikagu, a o ovih slijedecih 4 godine skupljam materijal za njen nastavak, dakle BBII.
Mi smo radili prilicno kontinuirano i prema nasoj dokumentaciji kroz nase programe proslo je preko 4000 ljudi , sto je podatak vrijedan paznje.
Pored mene, oca Mensura, majke Sefike, sestre Sanje i sestrica Emina i Demijana, podrsku svake vrste pruzale su nam nase kompletne porodice, muzevi, kao i siroka lepeza saradnika volontera, medju kojima si i ti Azra, neke si knjige promovisala, neke programe pripremala, skoro uvijek si bila prisutna, pisala prikaze za novine, znaci ovo je i tvoj jubilej, hvala ti mnogo na tome. Na nasoj proslavi 1o godisnjice 9. juna u srijedu u 5. popodne mi cemo svima koji su zasluzni predati zahvalnice. Uz put da pomenem, prelazimo na pomocije i programe preko radne nedjelje, dakle, ne vise za vikend, osim bas kad moramo, jer Amerikanci dolaze poslije posla, subota i nedelja se cuvaju za porodicni zivot.
Bosanska biblioteka izmedju BH kluba do Instituta genocida
Moram da naglasim da niko od nas nikada nije dobio niti jednog jedinog centa za svoj rad za sve ove duge godine citave jedne decenije. Uglavnom smo mi sami sve finansirali, uz samo jedan grant od 1400 dolara koji sam dobila od grada za vrijeme Klintona, i to sam vec javno rekla, kad su pare primljene preko tadasnjeg BH kluba u okviru koga je Bosanska biblioteka u pocetku radila , predsjednik je bio Ivica Jurisic, a mi mu nismo ostavili ni 30 dolara da se registuje za narednu godinu, nego smo sve odmah dali Simi Esicu, koji nam je bio gost u Cikagu, za njegovu putnu kartu i djecju kolekciju.
Tada nas je primila zamjenica guvernera Korin Vud, sto je prvi put u historiji ove drzave Ilinois da jedan tako visoki politicar primi jednog djecjeg pjesnika iz Bosnei Hercegovine.
Da biste dobili taj grant, ja sam bila napisala elaborat, pa uradila potrebnu proceduru, i od trazenih 2500 dolara, jedva dobila recenu sumu, i to u vrijeme Klintona kad je ekonomska situacija bila mnogo bolja. To su opet bili sati ulozenog rada da se skucka neka crkavica, i to vise nikada nisam radila. Nekoliko donacija dale su nase organizacije i biznisi i to uglavnom na ruke nasim gostima, tako da ja nisam morala da baratam sa parama, i u tome je takodje tajna uspjeha.
Azra: Kako se dolazi do knjiga, i koliko je trenutno broj knjiga u nasim kolekcijama za djecu i odrasle?
Selena: Mi sada imamo oko 1000 knjiga za djecu i odrasle, one se citaju i cirkulisu, znaci u prosjeku oko 100 knjiga godisnje smo skupljali kroz donacije i ponekom kupovinom.
Azra: Kakva je bila saradnja i podrska zajednice sa Bosanskom bibliotekom tokom ovih 10 godina aktivnog rada?
Selena: Ja moram da kazem da je nasa BH zajednica sve ove godine podrzavala Bosansku biblioteku od ambasade i konzulata, lobi grupa, ICC, BAKE, Zenskih grupa, do medija i ostalih organizacija, ukljucujci sportske, zavicajne i humanitarne. Dobili smo od nekih plakete, priznanja, nagrade.
Nakon sto su se ljudi uvjerili da ne pripadamo nikakvom klanu, nikakvoj struji nego da smo dovoljno intelektualno i moralno jaki da cuvamo nasu nezavisnost, sami su nam se javljali i predlagali da radimo zajednicke programe, sto smo mi uglavnom prihvatali, nikoga nismo odbili.
Ta proaktivnost je neophodna da bi se sadrzaji osvjezavali, pa tako recimo na inicjativu direktorice Djecjeg programa i mekteba iz Northbooka pravnice Nadire Agic, supruge Senada Agica, sa Jasminkom Jukic, sekretarom skole, Paolom Sulejmani, uciteljicom, tobom kao uciteljicom skole “Pcelica Maja ‘, i Izetom Causevicem, sekretarom Zapadnobosanskog islamskog etnickog centra, i dvjema drzavnim cikaskim skolama Aspira Haugan i Taft Gifted zajednicki smo organizovali izvanredno uspjesan program za djecu , koja su pokazala das u izuzetno talentovana, I o tome ces ti Azra, vjerovatno vise pisati.
Procitali smo pismo ambasadora BH u Americi Mitra Kujundzica koji nam je poslao nove udzbenike za dijasporu od 1 do 4 razreda, koje smo podijelili nasim skolama. Specijalni gost bio je gospodin Emin Cohodarevic, atase nase ambasade u Vasingtonu preko kojeg je isla ova akcija, kao i autor romana “Crna dusa”, Ahmet Rahmanovic koji je djeci govorio o vaznosti ucenja maternjeg jezika.
Vazno je drzati vrata sirom otvorena
Azra: Ima li nekih teskoca u radu, ili je sve islo bez problema
Selena: Bilo je problema i nerazumijevanja, teskoca, opstrukcija.
Recimo, cim sam dosla u Cikago 1995 godine, Sanja je napisala elaborat za prvu bosanskohercegovacku skolu koja je trebalo da ima tri komponente , vjersku, svjetovnu i folklornu, i da bude finansirana na drzavnom nivou. Nasla je prostor u Islamskom koledzu, a onda su se pojavili neki ljudi koji su mislili da ce sami to moci preuzeti i nastaviti dalje bez nas, ali u tome nisu uspjeli, osim sto su upropastili jedan vazan projekat.
U to vrijeme pored Sanje u skoli je trebalo da radimo ja i akademik Tvrko Kulenovic, njegova supruga dr psihijatar Alma Dzubur, jos nekolicina ucitelja, vrlo jaka ekipa . (Ja sam kao magistar slavistike radila kao asistent profesora akademika Asima Pece na Beogradskom Univerzitetu na Filoloskom fakultetu , bila gostujuci profesor u Kini godinu dana, tri godine u Alziru, bila sam skoro zavrsila svoj doktorat, ali mi je nesudjeni mentor akademik Muhsin Rizvic umro u ratu, pa je sve propalo. Sada sam doktorski kandidat na Sarajevskom Univerzitetu Filosofskog fakulteta kod mentora prof. dr Dzevada Jahica, autora kapitalnog djela Rjecnik Bosanskog jezika u deset knjiga, koji je ovim projektom zasluzio da postane akademik), i to sve prije zvanicnih carter skola, sto je moglo za ovih deset petnast godina da je bilo pameti da preraste u pravu BH carter skolu kao sto ih imaju neke etnicke zajednice, kao poljska, srpska, turska i druge.
Sanja je nesto kasnije ( advokat po obrazovanju) postala direktorica Izbjeglickog programa Katolicke organizacije , napisala novi grant i dobila od drzave Ilinois sredstva za Dopunsku dvojezicku skolu na jezicima; bosanskom, srpskom, hrvatskom, spanskom, albanskom i arapskom, sto je bilo unikatno da se jedan takav program od drzave finansira, kao i vec pomenuti casopis za zene izbjeglice Nova zena na nekoliko jezika.
Ja sam u toj skoli radila skoro 8 godina, predavala sam bosanski od predskolskog zakljucno sa srednjom skolom, pored svog redovnog predavackog posla u drzavnim skolama Cikaga i Ministarstva obrazovanja gdje i sada radim kao zvanicni prevodilac za juznoslovenske jezike, sve dok Sanja nije napustila humanitarni rad i presla u obrazovanje nakon zavrsene magistrature drustvenih nauka i sticanja diplome predavaca .
Medjutim, moram reci da je u poslijednje dvije godine postalo veoma naporno i iscrpljujuce raditi sa nasim ljudima, jer su se dogodile strahovite podjele i rascjepi, pa se od vas po nekom nepisanom pravilu koje su nesposobnjakovici nametnuli ocekuje da se opredijelite na neku stranu sto mi odbijamo, jer se ne vezujemo za licnosti nego za programe, i ako neko ponudi program koji nas interesuje mi tamo idemo, ne obaziruci se na to cija je strana. Sve strane su nase ako su dobre, i nijedna nije nasa ako je losa.
Dakle, mi ne bendamo takva razilazenja, radimo vrijedno, i vjerujemo da se prave vrijednosti prepoznaju, i da im se ljudi vracaju, prije ili kasnije. Vazno je drzati vrata sirom otvorena.
U isto vrijeme , Amerika je zemlja slobode, svako ima pravo da se pokaze i izrazi, niko nema tapiju na patriotizam, niko nikome ne moze sve kad bi i htjeo da diktira bilo sta, pa sve opet moze na dobro izaci.
Azra: Sta Biblioteka priprema za ovu slavljenicku godinu
Selena: Prva tri mjeseca imali smo privatne vecere sa nasim partnerima Amerikancima , a potom smo spremili program za prvi dio godine.
U subotu 3. aprila imali smo Djecji program, u izvedbi cikaskih dopunskih skola i mekteba, u utorak 27. aprila 2010 u 5 popodne imacemo promociju knjige na engleskom “Black Soul” Ahmeta Rahmanovica, u srijedu 26. maja gostovace doktorica Kijana Seferovic, u utorak 9. juna bice promocija knjige Mensura Seferovica “Zvjezde stajacice, o zenama iz dva rata 41-45 i 91-95”, i centralnu proslavu sa Ilinois politicarima koji su sponzorirali i izglasali Srebrenicku Rezoluciju, a pocetkom jula sa americkom muslimanskom organizacijom u okviru Dana BH vezanim za ovu Rezoluciju spremamo program – predavanja o Bosni I Hercegovini, vjeri, jeziku, kulturnoj bastini sa izlozbom slika i fotografija, sto radimo u saradnji sa ICC , BACOM, i jos nekim organizacijama i pojedincima.
Radimo i na dopuni nase web stranice, a potom prelazimo u mirnije istrazivacke vode o cemu ce biti vise rijeci nekom drugom prilikom.
Dok su nam roditelji zivi, i mi smo djeca bez obzira na godine
Azra: I za kraj, kako balansiras poslovne i porodicne obaveze sa Bibliotekom i ostalim aktivnostima
Selena; Kad je covjek zdrav i sretan, kad radi posao koji voli, i prije svega kad ima divnu porodicu, na sve stize i nista mu nije tesko. Moja porodica je kreativna, ziva, uvijek se nesto interesantno desava, inspirisemo i dopunjavamo jedni druge, druzimo se bez razlike u generacijama, roditelji, cerke, sin, zetovi, snaha, unuci, rodjaci, prijatelji, komsije
Jedni drugima najbolji smo prijatelji i saradnici, ali opet svako od nas ima svoj licni zivot i svoja drustva, pa kad se to multiplicira ne znamo gdje cemo prije.
Kao prosvjetni radnik , radim zajedno sa sestom u obrazovnoj ustanovi Aspira koja ima 4 kampusa, u rukovodecem smo timu kao strateski planeri, obucavamo nove ucitelje i drzimo profesionalna osposobljavanja, ali imamo i djake s kojima neposredno radimo. Sanja jos predaje i na koledzu, ja vodim tzv. Buduce edukatore , dio nacionalnog programa kroz saradnju sa raznim institucijama i univerzitetima, objavljujemo u strucnim casopismima i prezentiramo na konferencijama. Od skoro Sanja vodi pomenuti Institut genocida i sprema se da ljeto povede u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
Ali, ja licno moram svesti svoje obaveze na najmanju mjeru i zavrsiti neke neophodne poslove. Osim toga, roditelji ulaze u godine ( a bogami i mi ), pa zelim svoje slobodno vrijeme, vise nego do sada da provodim sa njima, da uzivam u njihovom divnom drustvu. Dok su oni zivi, i mi smo djeca, a ja volim da budem djete neovisno od godina.
Azra Heljo je slobodni novinar , bivsa direktorica Bosanskohercegovacko amerikog etnickog centra u Cikagu, uciteljica volonter u skoli “Pcelica Maja”..