IZMEĐU ČASTI I PONIŽENJA

”Čast!

      Čast je dame i gospodo psihološka kategorija i nije vezana samo za ljudski rod. Pojam časti je prisutan i kod pojedinih vrsta, posebno inteligentnijih životinja. Tako razne vidove časti susrećemo kod slona, konja, psa, delfina, lava, vuka, itd. Pojam časti je nepoznat kod zmija, lešinara, šakala, kojota, hijene i miševa. Ove vrste ne poznaju pojam časti. Postoji dosta šarolike i izdeferencirane oblasti u kojima se ogleda čast. Na primjer čast porodice, čast zemlje, profesije, čast religije, čast žene, sestre itd.
(Odlomak iz romana ”Crna Duša” Ahmeta M. Rahmanovića)

Piše:      Nihad Krupić     

       Čini mi se da pojam časti i dostojanstva nigdje nije zabilježen tako dobro u proteklih deset godina bosansko-bočnjačke literature kao u romanu “Crna Duša” od Ahmeta M. Rahmanovića. Ovaj Ahmetov prvi roman na žestok i krvav način opisuje zadnju nesreću koja se sručila na Bosanske muslimane. U nagomilanom gubitku časti, dostojanstva, života i imetka tog istog naroda, autor skoro po prvi put u našoj modernoj literaturi, dodaje revanš ili osvetu svome glavnom junaku Hamzi. Piščev životni put učenika, radnika,studenta, malo-privrednika i na kraju ratnika daje mu odličnu osnovu u razotkrivanju psihološkog stanja kroz koje je bosanski čovjek morao proći u periodu prije i tokom rata. Rat za njega ne prestaje potpisivanjem mira. On rat prenosi na druge teritorije gdje krvnici pokušavaju da se ugnjezde i odglume mirne porodične ljude. Onog momenta kada pomisle da im je to uspjelo za rukom dolazi iznenadno Azrail i čupa im bijedne duše.  Publika u kinu plješće oduševljeno jer je pravda zadovoljena.

      Današnja stvarnost razočarava pisca. Nalazi da ljudi bez kičme ne izgovaraju čak ni pravim riječima krvnike svog naroda. Koje li ironije u gubitku samodostojanstva poslije ovog rata! Srbi su sami svoje jedinice nazvali po četnicima iz onog rata, Hrvati po ustašama, a naši se u ime ustupaka raznim bjelosvjetskim protuhama libe nazvati agresore imenima koji su oni sami sebi davali. Ahmet je došao u Ameriku prije pet godina. Piše i osjeća se dobro jer Amerika još uvijek voli Ramba osvetnika koji u  Ahmetovom Hamzi vidi časnog čovjeka. Roman “Crna Duša” se čita bez daha i prestanka. Izdan je u Bosni u tiražu od pet hiljada primjeraka i sprema se još jedno izdanje jer je uvršten je među pet najčitanijih knjiga u Bosni i Hercegovini prošle godine. Ovih dana Ahmet Rahmanović se sprema da konačno odobri filmski scenarij u engleskoj verziji, pisan na osnovu ovog romana.

      U punom književnom naletu on uskoro završava i svoj drugi roman “U naručju Azraila”. Ahmeta vole naši borci i amerikanci a zaziru od njega bezkičmenjaci jer nema dlake na jeziku.  Njegov nastup u direktnoj TV emisiji u Sarajevu prošle godine se završio porukom organizatoru nastupajućeg Kebinog koncerta u Skenderiji da sljedeći put organizuje koncert Baje Malog Kninđe sa njegovim udarnim hitom “Zaklaću te Alija samo što si balija” i tako pokaže svijetu kako smo mi multikulturalan narod.

     Ahmeta sam vidio da sjedi za stolom samo sa svojom ženom, između dvanaest stotina gostiju na čikaškoj večeri, ne pripadajući valjda ni jednoj od samoproglašenih kremi ondašnje bošnjačke zajednice. U šali mi reče da puno ne mari za one koji se sada guraju u kobojagi glavne nosioce “očuvanja bošnjačkog bića u dijaspori”. To im je valjda jedino ostalo u dugogodišnjem lutanju među tuđim identitetima, objašnjava Ahmet.

     Interviju sa Ahmetom Rahmanovićem sam napravio prošlog maju prilikom 5. Susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike u Čikagu. Naš razgovor se više odnosio na sadašnji trenutak u Bosni, a vama dragi čitaoci preostaje da pročitate šta kaže o sebi, Bošnjacima i našim političarima, pisac prvog bosansko-američkog romana “Crna Duša”.

Gospodine Rahmanoviću, kakav je Tvoj pogled na trenutnu situaciju u Bosni?

A.H:
Prvo, tema okruglog stola koji smo upravo završili je bila “Njegovanje Bošnjačkog bića u dijspori”. Tema je vrlo dobra sa tim da je tu istu temu prvo trebalo održati u Bosni pod nazivom:”Njegovanje Bošnjačkog bića u Bosni”, jer evo nakon ‘92 pa do sada bošnjački  narod je klan, protjeran, sluđen sa svim što se desilo u ratu, izluđen sa ovim što se dešava poslije rata i rezultat je totalna podjela i dezorijentisanost koje su se desile nakon prošlih izbora. Bošnjaci su se podjelili između SDA i SDP, između Alije, Harisa, Zlatka, Tunje, Sefera Halilovića itd. Iole svaki viđeniji Bošnjak je osnovao svoju partiju i uspio sa tim da totalno politički dezorijentiše svoj narod. Sada poslije svega što su naši političari učinili taj isti narod treba odnjegovati u Bosni. Liječiti ga poput bolesnika, kao dijete koje ima temperaturu pa se svi sjate oko njega danima, dok malo ne prizdravi. Dakle naš narod treba liječiti prvo dole pa se onda okrenuti dijaspori. E sada ta naša tragedija, ne znam ni sam kako bi to formulisao, je upotpunjena sa totalnom podjelom između bošnjačkog političkog rukovodstva. Ja sam ne znamkako se dogodilo da niko ne može ni sa kim. Zašto su se razišli Haris i Alija u trenutku kada je bilo pitanje hoće li postojati Bosna i njenog naroda, kome će oni biti predstavnici i koga će, da stavim pod navodne znake, da predstavljaju?
Ako se oni nisu mogli dogovoriti, šta onda očekivati od običnog naroda.

U ovoj situaciju kad imamo jednu totalnu dezorijentisanost, kao što si rekao, u tim raznoraznim tumačenjima i pogledima na konstituciji države te na kontinuitet buduće  bošnjačkog politike, šta misliš gdje su napravljene greške u proteklom desetogodišnjem periodu?

A.H.:

Ja ću malo okolo ići da dođem do pravog odgovora na ovo pitanje. Osnovna stvar je dostojanstvo.Dakle dostojanstvo tog bošnjačko-muslimanskog naroda da je on ponosan na ono što jeste. A nas neprestano vrijeđaju i ponižavaju. Moje osnovno osjećanje iz ovog rata je osjećaj poniženosti. Ako se moj predsjednik izvinjava Srbima i Hrvatima na zločinima koje smo mi navodno počinili nad njima; pa to je van zdrave pameti. Ja ne znam u koju bi sferu poniženja to stavio.Od toga pa do potpisivanje Dejtona, do priznavanja naziva Republika Srpska. Naš narod nije glup i ja duboko vjerujem u pamet našeg naroda a prema njemu se stalno ponašaju kao da je glup.

U svakoj politici, stvaranju države, predstavljanju pojedinca i stranke postoji jedna platforma koja bi se trebala stvoriti, pratiti  i ispunuti poslije dobivanja izbora. Šta misliš u ovom trenutku da li postoji ijedna bošnjačka partija ili političar individualno u Bosni i Hercegovini koji ima stalnu platformu ili osnovu na čemu zasniva ostvarenje cijelovite Bosne?

A.H.:

SDA kao najača bošnjačka partija sigurno nema političku platformu, niti ima jasnu ideju organizovanja buduće države. Oni jednostavno nemaju viđenje kako treba da izgleda ta buduća država i šta je to u stvari što bi oni trebali da grade.Dakle iz toga razloga oni su se jednostavno izgubili u podjeli funkcija, fotelja i para. Od pojedinaca, političara, jedino Haris Silajdžić pokazuje želju i volju da nešto uradi. O njemu sada kruže vicovi, kako je on sada za promjenu Dejtona, a koliko je to realno u ovom trenutku ja ne znam. Ja se dalje pitam koja je cijena da se u Bosni ne smije više upotrebiti termin četnik ili ustaša.Je li to izraženo u milijardama dolara ili nekim drugim ustupcima.Ja mislim da je sve zasnovano na prodaji našeg dostojanstva a to je jedino što nam je ostalo. Mi smo faktički svedeni na 20%, i manje od toga, teritorije. Rat nismo dobili ali ga ni izgubili, i sada dolaze sva ta grozna poniženja.Kako njegovati naše biće kada su nas toliko ponizili naši, a da ne govorimo o četnicima. Mi sa četnicima  nemamo šta tražiti, na njih se ide samo puškom. I opet znajući sve ovo naši političari nas tretiraju kao idiote. Npr, Alija Izetbegović neće sada da sarađuje sa SDP a mogao se, prije i poslije klanja svog istog naroda, rukovati sa Miloševićem. Dakle narod je opet glup što je glasao za SDP, a Alija je toliko uvrijeđen sa tim izborom naroda da neće sa ovom strankom ni da sarađuje. Pa ne možemo mi više ovako da izdržimo u igrama naših najviših političara.

Na kraju ovog razgovora pitanje: Koje teme iz domovine bi naši političari trebali predstavljati bošnjačkoj zajednici u dijaspori?

A.H.:

Ha,ha,ha,ha vrlo malo stvari. Prvo našem narodu treba istine. Možda više nego ikad do sada. Reći mu istinu od prije rata , pa u toku rata sve do današnjih dana. Kako su se stvari odvijale i šta je predhodilo tome. Dakle, tek na osnovu istinitog saznanja šta se dogodilo mi možemo krenuti dalje. Sve ono što se uradi mimo toga je na lošim temeljima i srušiti će se kao kula od karata. Drugo, političari koji nam dolaze ovdje trebaju doći sa tom istinom. Nama ne trebaju priče o navodnim uspjesima kada mi znamo istinu sa terena. Što ja i ti pričamo u Čikagu kada smo mogli u Bosanskoj Dubici ili na nekom drugom mjestu. Povratak naših ljudi u ta mjesta je porazan. Niko više od gostiju iz domovine ne priča o povratku. Sada se priča o jakoj dijaspori, pa to je da lud poludi još jednom, a nas muči povratak jer svako od nas ima nekog koji čuči u tuđoj kući i čeka da se vrati svaki čas u svoju. Što će naša silna djeca ovdje, naša djeca su za Bosne. Uglavnom političari koji nam dođu u posjetu trebaju doći sa istinom o trenutnim problemima koje vladaju u Bosni. Gledajte, naše mogućnosti u Americi su velike. Grupe za pritisak na donošenje odluka u pogledu promjene stava američke vlade na vanjsku i unutrašnju politiku odlično rade. Npr. Japanci su odustali od gradnje fabrika u meksičkom zaljevu jer je toliko bio pritisak američke javnosti, odnosno grupa za pritisak, da su oni odustali od projekta i tako izgubili na milijarde dolara.Mi znam ovdje kako funkcionišu te grupe i očekujemo od naših političara da nam daju znak, međutim pitanje je koliko su oni zainteresovani za to.

Ovdje se dođe sa pričom o borbi. Izbaci se neka jača parola, kao što je nama ovdje Šaćirbegović mlađi rekao: “Biće Bosanska Armija na bosanskim granicama, ako ne milom imamo mi i drugi način”. Pa on misli da smo mi ludi i da mi možemo lahko, na taj drugi način, izaći na bosanske granice.Malo to potpali raju i ona kaže jesi li vidio kako je rekao ovo, kako je rekao ono i poslije sedam dana sve se zaboravi, i opet sve ispočetka.


Dragi Ahmete hvala ti na ovom razgovoru i puno sreće u nastavku tvoga književnog rada.


A.H.:

Ja se izvinjavam čitaocima ako sam bio malo preoštar. Jednostavno, veoma sam razočaran laganjem našem narodu i pričanjem šuplje priče.Pet godina je posle rata a pomaka skoro nikako. Ja sam bio nedavno u Bosni i čuo sam priče, kao dobro je. Dejton se poštuje, Anex 7 se sprovodi. Neka se jave ti mnogobrojni koji su se vratili u tzv Republiku Srpsku. Šta se sprovodi? Sprovodi se veoma dobro deložacija naših boraca po Sarajevu i vraćanju Srba u taj grad. Prva reakcija na pobjedu SDP od strane Zapada je bila :” Nadamo se da će povratak u Sarajevo ići brže”. Nisu rekli povratak u cijelu Bosnu.  Naši to prešućuju po cijenu da i dalje mogu uživati u postavljenim funkcijama i beneficijama koje one donose. A ja ovdje u Americi ne šutim, hodam uspravno, ne bojim se za fotelju, pišem i mislim glasno da me svi čuju, od Čikaga pa do Sarajeva.

 

Ovaj ,nadam se interesantan, susret sa piscem završavam sa još jednim odlomkom iz njegovog prvog romana “Crna Duša”.

 

“Čast!?

Demokratski svijet je izgubio čast. Pojam časti se izvrnuo.

Nekada se zbog časti ratovalo, ubijalo i ginulo.

Nekada su ljudi išli uspravno i gledali pravo.

Nekada su generali zbog izgubljene časti izvršavali samoubistva.

Nekada su kapetani tonuli sa svojim brodom.

Nekad.

Sada, političari bez kičme postaju predsjednici.

Oficiri bez kičme postaju generali i dobijaju medalje.

Zemlje bez kičme dobijaju predsjednike bez kičme.

Ljudi s kičmom se lome.

Jer strše.

A to nije dobro.

U masi pognutih i  povijenih ljudi, uspravni strše i treba ih slomiti.

To je gospodo, psihološki i sociološki aspekt rata.