UZRASTANJA I POSRTANJA[1]
· U Mostaru jula 1938: KPJ za BiH
· “Presijecanje gordijskog čvora neodlučnosti”
· Tito o izjednačavanju Srba i Muslimana
· “Bogamu Bevc, valjda to Bosanci bolje znaju od nas”
· Poimenično o poginulim i ranjenim borcima
· Vrhovni komandant o povjerenju naroda BiH
· Žene junakinje i “zečica”
· Zagledanost u svoje djelo
· Kako zemlju predstaviti svijetu
· Statisti i sljedbenici
· Konkretnom riječju odagnati otuđenu riječ
· U Mostaru jula 1938: KPJ za BiH
Na oštrom kamenom laktu Veliki kuk, istaknutom vidikovcu iznad posljednjih mostarskih kuća na izdancima Velež-planine, gdje je klonula raspukla austrougarska tvrđava iz koje su nekad mostarskom kotlinom stražarili dalekometni topovi, ugrađena spomen-ploča, uz ogoljeli jarbol, obavještava da je upravo tu, jula 1938, neveliko bosanskohercegovačko partijsko jezgro, uz delegata CK KPJ i CK Skoja, odmjeravalo vrijeme koje je tutnjalo i koje je nailazilo. Ubrzo zatim je generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito u Parizu saslušao neposrednog učesnika mostarskog dogovora Ivu Lolu Ribara i 8. avgusta '38. poslao izvještaj Georgiju Dimitrovu, generalnom sekretaru Izvršnog komiteta Komunističke internacionale u Moskvi:
“Prije nekoliko dana održana je partijska konferencija za Bosnu i Hercegovinu. Na konferenciji je izabrano rukovodstvo za ovu pokrajinu. Poslije možda jedanaestak ili više godina, ova važna pokrajina, u kojoj je teška industrija u Jugoslaviji najrazvijenija, danas prvi put ima svoje sopstveno rukovodstvo i organizacije koje su ponovo osnovane.”
Trojica Mostaraca Mustafa Pašić kao politički sekretar, Rudolf Hrozniček i Karlo Batko, zatim Pašaga Mandžić i Uglješa Danilović kao organizacioni sekretar, izabrani su u Privremeni pokrajinski komitet, mada na skupu u razlomljenoj tvrđavi nije čitan referat i nisu pisani zaključci sigurnosti radi, jer nije bio isključen i nalet policije. Iako na sastanak od dalekosežnog značaja nisu stigli delegati sa zapadnih bosanskohercegovačkih strana, događaji su tekli svojim tokom: novo jugoslovensko partijsko rukovodstvo sa Titom na čelu “izmijenilo je dotadašnji odnos prema Bosni i Hercegovini i ponašalo se prema njoj jednako kao i prema drugim nacionalnim i istorijskim cjelinama u zemlji”, napuštena je, “zapretana u lug”, direktiva CK KPJ od 5. februara 1935. u kojoj je zapisano da će “u buduću KP Hrvatske ući partijska organizacija sa teritorije Bosne i Hercegovine Banja Luka, Livno, Duvno, desna obala Hercegovine isključujući Mostar, tj. zapadne oblasti BiH naseljene hrvatskim stanovništvom koje graniči sa Dalmacijom.”
Nekadašnjem delegatu Uglješi Daniloviću ta “direktiva značila je podjelu teritorije BiH u partijskom organizovanju”, jer se od nje “znatan dio pripaja KPH”, da je ta “direktiva bila najviše štetna u političkom smislu”, jer se “njome negirao istorijski kontinuitet ove pokrajine, zanemarivao njen nacionalni sastav i potcjenjivala činjenica da je baš pitanje položaja BiH bilo jedno od čvorišnih pitanja rješavanja međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji”, pa je “takva odluka asocirala, ako ne i sugerisala, i podjelu BiH između Srbije i Hrvatske, čemu su težili najreakcionarniji krugovi, i hrvatski i srpski”[2].
U to sada već daleko vrijeme nastojanja da se sačuva bosanskohercegovačka osobenost i samosvojnost u Hercegovini je (1940.) djelovalo 115 članova KPJ (u Mostaru, među “mostarskom veselom sirotinjom”, 75), koji su tumačili i tri pisma bh studenata u kojima se zahtjevao autonomni položaj BiH u Kraljevini Jugoslaviji i zajedno sa radnim ljudima se oglašavali odlučnim zahtjevima za izmjenu svoga ekonomskog i političkog podređenog položaja.
“Presijecanje gordijskog čvora neodlučnosti”
U tom frontu sve glasnijeg i šireg otpora rastrojstvu i cijepanju BiH našao se i “okorjeli” bosanski Hrvat, fra Josip Markušić, pisac zbirke pjesama “Krvavi behari”, za provincijala Bosne Srebrene biran tri puta, niko kao on tokom 700 godina franjevaca u Bosni, pisac hronike “Moja sjećanja iz prvih dana II svjetskog rata u pozdrav AVNOJ-u i oslobođenju Jajca”, nosilac ordena nove Jugoslavije i sabesjednik bliskih Titovih saradnika, humanist kojeg je autor ovih redova upoznao u ćeliji jajačkog samostana i o njemu pisao u širem napisu “Zemlja Bosna fra Josipa Markušića”[3], Bosanac koji nije izvijao glavu na drugu stranu granice, Hrvat a nikad nacionalist, zabrinut cijepanjem Bosne i Hercegovine o kojem se sve više govorilo poslije parlamentarnih izbora 11. decembra 1938. godine na kojima je Udružena opozicija (na čelu sa Mačekom) dobila 44,9 glasova, i tim postala sasvim realna politička snaga, oglasio se na svoj osoben način, snažnim tekstom i porukom dvojici jugoslovenskih uglednika, u mom poimanju cjelishodnim riječima koje se pamte i za ovu priliku.
Iz svoje samostanske ćelije poslao je pismo ministru saobraćaja Mehmedu Spahi (9. februara 1939) i nekadašnjem ministru vjera Tugomiru Alaupoviću (5. aprila 1939), u kojima ih preklinje da ne dozvole da se cijepa 'zemlja Bosna'.
“Ja mislim da je Bosna srce Jugoslavije, pa ako ovamo bude stavljeno sve u red, eto općenite poboljšice. Nije ni Hrvat, ni Srbin, niti Slaven (ovim su apostrofirani Muslimani) koji dopusti da se krti zemlja Bosna. Ona cjelokupna jedini je pouzdani vezioc rukoveti koje su Bogom određene da budu jedna državna cjelina, jedan snop... Kud se, inače, po strašnoj našoj, ne daj, Bože, sudbini, Bosna podijeli, tuda će udariti pukotina cjeline kao šeper posred kuće i ognjišta... Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše, a ujedno prva (a moguće je jedina) klica temeljna slabljenja države...”
Markušićevi vapaji ni drugi zahtjevi nisu pomogli, jer Cvetković i Maček sklopili su Sporazum i donijeli Uredbu o Banovini Hrvatskoj (26. avgusta 1939) kojom su pocijepali Bosnu i Hercegovinu.
Koju godinu kasnije, kad je “zlo gospodarilo zemljom”, a partizani svojom borbom najavili novo vrijeme i budućnost, kad je “okupator došao da razdvaja a baš je spajao”, kad su zločinci u ime “hrvatske” i “srpske” Bosne satirali ljude i narode, fra Josip Markušić se našao na partizanskoj tribini, a sa gvardijanom jajačkog samostana fra Bonom Ostojićem i kao gost na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, o čemu nam ostavi i svoj zapis:
“... Šta je vijećano tamo i šta je zaključeno, to je poznato. Mi smo pri svemu tome gledali opći zanos i oduševljenje, kao da se upravo rat završava i oslobađa zemlja... Sve to što je ove noći u AVNOJ-u zaključeno mi iz pozadine smatrali smo presijecanje gordijskog čvora neodlučnosti i borbenim olakšanjem. Sad smo otprilike znali šta ćemo i kuda ćemo, a dosta toga i kako ćemo...”.
Vrijeme ratno koje je nanosilo garašaninovu “veliku Srbiju” sa trupama generala Dragoljuba Draže Mihailovića i ustašku Pavelićevu kvislinšku Nezavisnu Državu Hrvatsku što zahvati cijelu BiH ostalo je iza nas kao ružan san, sa krvavim ožiljcima, da bi ponovo, pedeset godina kasnije, nove ratovođe i voždovi Slobodan Milošević i Franjo Tuđman sa svojim “dobrovoljcima” poveli rat protiv suvremene i nezavisne BiH radi podjele njene teritorije, kad se “njihove zvijezde susretoše iznad BiH, gdje potamniše i sagorješe”.
Tito o izjednačavanju Srba i Muslimana
Prve januarske dane 1942. godine Josip Broz Tito je dočekao u istočnoj Bosni i to je bio njegov prvi dolazak u Bosnu i Hercegovinu, gdje je boravio i rukovodio partizanskom vojskom dvije i po ratne godine.
Da bi spriječili urotničku djelatnost četnika CK KPJ i Vrhovni štab donijeli su u to vrijeme odluku o stvaranju dobrovoljačkih jedinica kako bi narodnooslobodilačkom borbom obuhvatili “i one rodoljube koji su spremni da se bore protiv okupatora, a nisu voljni da uđu ni u partizanske ni u četničke jedinice”, pa je tada Vrhovni štab uzeo novi naziv – Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije (VŠ NOP i DV Jugoslavije). U stvari, “bitka za mase, koja je počela 1941. između KPJ i onih snaga buržoazije kojima je stajala na čelu izbjeglička vlada bila je osnovna karakteristika političkih kretanja u Jugoslaviji 1942. godine”. Poslije akcije Mihailovićevih snaga u jesen 1941. težište borbe prenijelo se početkom 1942. godine u Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.
Vrhovni štab je u Foči (gdje je boravio od 25. januara do 10. maja 1942) razvio veoma intenzivnu rukovodeću djelatnost slanjem uputstava partizanskim štabovima širom Jugoslavije, pored ostalog i dokumenta poznata pod imenom “Fočanski propisi”, koji su kasnije ušli kao osnov u Naredbu Vrhovnog štaba o narodnooslobodilačkim odborima povodom prvih slobodnih izbora.[4]
Predočavanje sačuvanih dokumenata Vrhovnog komandanta iz tog vremena, i kasnije, znači izučiti (Tom II ) i partijsko-politička uputstva (Tom IX), bogatu riznicu istorijskih svjedočenja potpisanih Titovim imenom koja su se kao crvena nit utkala u sve puteve rasta NOVJ i revolucije uopšte, poput 1300 sačuvanih Titovih ratnih pisama, naređenja i depeša iz 1943. godine, ne računajući dokumenta koja su po naređenju i uputstvu Vrhovnog komandanta pisali i slali njegovi najbliži saradnici iz Vrhovnog štaba.
U ovom zapisu ostaje mi da se zadržim na dva, tri dokumenta iz fočanskog perioda i sa pohoda partizanskih brigada sa Zelengore ka Bosanskoj krajini, na Titovom odnosu prema Muslimanima (Bošnjacima) tada i kasnije, na njegovom kazivanju o političkom pokretu žena Foče i BiH u danima rata i u poratnom vremenu, odnosno predočavanju dvije naredbe Vrhovnog komandanta o neophodnosti poimeničnog pominjanja poginulih i ranjenih boraca u brigadnim izvještajima čiji izuzetni značaj štabovi i komande nisu shvatili i poštovali kao što se očekivalo.
U pismu koje je Vrhovni komandant iz oslobođene Foče poslao Svetozaru Vukmanoviću Tempu,[5] članu Vrhovnog štaba NOP i DO BiH, koji je u to vrijeme bio u ilegalstvu u okupiranom Sarajevu, istaknuta su osnovna načela borbe koja se vodi. U izvještaju koji je Tempo poslao Titu 20. februara 1942, u jednoj od osam tačaka zapisano je da “ustaše pokušavaju da mobilišu Muslimane protiv partizana” i da radi toga “šire glasine po gradu kako su partizani Muslimane poklali po Foči”, da Partija razobličava tu laž, a potom: “Ali dobro bi bilo da i vi u tom smislu izdate jedan letak o postupku prema Muslimanima u Foči”.[6]
Smatrajući da su proleteri svojim djelom i svojim neposrednim odnosom potvrdili ko su i za što se bore, da se oni nalaze s narodom kome takvi leci više nisu potrebni, Vrhovni komandant je odgovorio: “Naprotiv, Muslimanima u Foči i na čitavoj oslobođenoj teritoriji sada je odlaknulo, i oni blagosiljaju naš dolazak. Razumije se da taj odnos izjednačenja (podvukao M. S.) Srba i Muslimana nalazi kod petokolonaških elemenata, pa i kod mnogih neupućenih, na otpor i optuživanje da mi tolerišemo samo Muslimane. Ali veliki dio stanovništva Srba razumije ovu našu liniju, jer ne vide u tome neko posebno tolerisanje Muslimana, već želju da se zavede red, sigurnost i bratstvo među narodima. Na ovom terenu izdavati letak i tumačiti da ustaške optužbe nisu tačne bilo bi prosto nepotrebno, jer svi Muslimani, pa čak i oni u Borču, vrlo dobro znaju kako mi s Muslimanima postupamo.”[7]
Titovo isticanje izjednačenja svih ljudi i nacionalnih sredina upečatljivi su pokazatelji suštine borbe koja se vodila i uzrastanja narodnooslobodilačkog pokreta širom zemlje.
Tito za vrijeme NOB-e nije bio u Sloveniji, pa ni u Hrvatskoj sve do 1945. godine, a njegov dug boravak u BiH omogućilo mu je da se podrobnije upozna i sa osobenostima i problemima muslimanskog nacionalnog bića. Kada je pisao članak za list “Proleter” u Bosanskom Petrovcu o nacionalnom pitanju u svjetlosti NOB-e, kao i u nekim drugim slučajevima, Muslimane je označavao velikim početnim slovom. Ali, neki njegovi bliži saradnici to veliko početno slovo su spuštali na malo slovo.
“Bogamu Bevc, valjda to Bosanci bolje znaju od nas”
To nerazumijevanje Titovih saradnika je teklo i prije i poslije 1942, lutali su u tumačenju nacionalne određenosti Muslimana. Neki su to i godinama kočili. Još od vremena dr. Sime Markovića, koji je pisao (“Nacionalno pitanje u svetlosti naroda, koji pod uticajem islama sebe “smatraju Turcima”), preko Trećeg kongresa KPJ (u Beču, maja 1926, kada se u rezoluciji zahtijeva “konkretizacija nejasnog i neodređenog” partijskog stava o nacionalnom pitanju, posebno kad je riječ o “muslimanskim masama”), zatim preko Četvrtog kongresa KPJ (u Drezdenu, novembra 1928, kada se prema tabeli o nacionalnoj strukturi delegata na Kongresu pominje 1 Musliman i Makedonac itd.), pa na osnovu toka Pete zemaljske konferencije KPJ (u Zagrebu, oktobra 1940, kada su potvrđeni stavovi partijske organizacije BiH o narodnoj autonomiji BiH, ali na kojoj – prema dosada poznatim i dostupnim materijalima, jer je referat izgubljen – nije rečeno da su Muslimani to što jesu, već da su Srbi ili Hrvati, a te stavove na tom skupu kritikovao je Mustafa Pašić, sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu), ukratko, na osnovi tih i drugih saznanja poznato je da se u Jugoslaviji nije sagledavalo i uvažavalo postojanje posebnog nacionalnog individualiteta bh Muslimana.
Taj “kod pod mukama” činilo se da će biti okončan u narodnooslobodilačkom ratu, jer su u BiH bile i muslimanske čete i bataljoni, zatim i brigade. U Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. udareni su temelji državnosti BiH... Ali ponovo se stalo na novu žeravicu, a predrasude i neznanje kao da su mnogima zakovali razum, osjećaj za pravdu i shvatanje ravnopravnosti naroda.
Tragajući za odgovorima, stigao sam do razmatranja muslimanskog nacionalnog identiteta u najužem partijskom krugu krajem šezdesetih godina, uoči konačnog priznanja Muslimana kao nacije sa velikim slovom “M”.
Na toj sjednici, čiji se zapisnik negdje “izgubio”, Edvard Kardelj, dugogodišnji predsjednik Ideološke komisije CK KPJ, neprikosnoveni teoretičar i pisac knjige prije II svjetskog rata “Slovenačko nacionalno pitanje”, zvani drug Bevc, stalno je prekidao nekoliko Bosanaca i Hercegovaca koji su zastupali neophodnost konačnog rješenja muslimanskog nacionalnog određenja. Osjećajući da se to što su oni zastupali ne podudara sa njegovim činovničkim, u stvari dogmatskim staljinističkim shvatanjem obilježja nacije, Kardelj je težio da se ponovo odgodi razgovor o Muslimanima. I tako, sve dok Tito nije rekao: “Bogamu Bevc, pa valjda to Bosanci bolje znaju od nas. Nego, da skratimo: ovdje je Hajro (Kapetanović, prim. M. S.), on dobro zna Bosansku krajinu, i neka te on, druže Bevc, povede među ljude, u sela i u gradove, u fabrike i u komitete, i vidi, odmjeri kako tamošnji svijet tumači to što mi ovdje govorimo, neka kažu ko su i šta su, pa neka bude kako oni žele”.
Šta je tamo Kardelj čuo i vidio, duga je priča. Nedugo iza toga ispisana je posljednja stranica o muslimanskoj nacionalnoj samobitnosti.[8]
Poimenično o poginulim i ranjenim borcima
Kao što je 21. jula 1942. od štabova brigada – sa kojima je sa Zelengore stigao u prozorski kraj i druge dijelove zapadne Bosne – zahtijevao da u nedjeljnim izvještajima navode poimenično (podvukao M. S.) svakog borca i starješinu koji je u akcijama poginuo “s kratkim opisom o držanju istih u toku borbe”, čime je svakako želio da komandantima skrene pažnju na to da sve svoje borbe sagledavaju na brižljiv odnos i čuvanje vlastitih kadrova kao “zjenicu oka svoga”, tako je vrhovni komandant Tito i 1. septembra 1942. svim višim štabovima uputio naređenje koje ih je obavezivalo da “poslije svake, ma i najmanje, akcije” dostavljaju izvještaje, veoma konkretne, od kritičkog opisa borbe, ratnog plijena, sopstvenih i neprijateljskih gubitaka sve do količine i vrste naoružanja i municije, pri čemu je u četiri tačke precizirano šta se sve podrazumjeva pod sopstvenim gubicima.
To je značilo da “poimenično naznače mrtve i ranjene; mjesto gdje su mrtvi sahranjeni, imena naknadno umrlih od rana i gdje su sahranjeni”, zatim “imena onih koji su pali smrću heroja; imena onih koje treba proglasiti narodnim herojima; imena pojedinih boraca, starješina i jedinica koje treba pohvaliti”, a pri “svemu tome za pojedinice treba iznijeti: podatke iz života (mjesto rođenja, zanimanje i drugo), akcije u kojima se dotični, odnosno jedinica istakla”, da bi u tački 9, koja je obilježena kao “Naročite napomene” zahtijevao: “Neovisno od gornjeg izvještaja sve brigade i štabovi dostaviće nam imena svih poginulih drugova od formiranja jedinice-brigade pa sve do zaključno 31. avgusta. Pri tome naznačiti mjesta gdje su dotični drugovi poginuli i sahranjeni”.
Život kojim se živjelo i ratovalo, borbeni vrtlozi i marševi kojima su obilježeni skoro svi dani i noći, uz sve to i nedovoljno sagledan dublji smisao Titovog zahtijeva da se o ljudima i u izvještajima sasvim određeno, poimenično govori, uslovilo je – kako svjedoče sačuvana dokumenta – da je i ta druga “septembarska” naredba Vrhovnog komandanta ostala bez očekivanog ishoda, jer samo ponegdje se pominju pojedinci i predlažu za narodne heroje.[9] U svakom slučaju ostali smo bez prvorazrednih tekstova oplemenjenih konkretnim i masovnim ljudskim djelom.
Bio je to period opšteg poleta i ofanzivnosti partizanske vojske (do dolaska proletera u zapadnu Bosnu bilo je u Jugoslaviji šest brigada, a za tri ljetna mjeseca formirano je još šesnaest novih), pa je tako 4. novembra 1942, poslije četrdeset dva časa ogorčenih borbi, oslobođen Bihać i više drugih gradova, povezujući slobodne teritorije u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni. Stvorena je velika slobodna teritorija od granice Slovenije do Neretve, formirane su divizije i korpusi i Vrhovni štab je dobio novi naziv – Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.
Operacije širih razmjera, vođene krajem 1942, otkrile su i krupnije slabosti, prije svega osjetne gubitke, što je Vrhovnog komandanta podstaklo, zabrinut velikim gubicima, da štabovima krupnih jedinica iznese gubitke Prvog bosanskog korpusa u bojevima oko Bihaća, Bosanskog Novog i Sanskog Mosta (u tim borbama je 448 boraca i rukovodilaca Prve krajiške brigade izbačeno iz stroja, od kojih su 93 poginula; u Drugoj krajiškoj brigadi je 338 njih izbačeno iz stroja, od kojih je 91 poginuo, 62 iz komandnog kadra), zatim skreće pažnju i na gubitke Prvog hrvatskog korpusa, da bi svoju analizu završio s poglavljem “Naređujem” (sa nekoliko odjeljaka) u kome, pored ostalog, piše: “U našem oslobodilačkom ratu najveću dragocjenost predstavljaju naši borci – ratnici. Njima se ima pokloniti glavna i prvenstvena pažnja, kako u borbi tako i van borbe, svugdje i u svim prilikama uopšte...”[10]
Odlučna i konkretna usmjerenost Josipa Broza Tita prema čovjeku borcu ispoljena je od prvih dana borbe u njegovim mnogim pismima, poput zahtjeva od 10. januara 1942. kad od Centralnog komiteta KP Slovenije traži da u svojim izvještajima šalje “opise borbi, junaka, držanje pred neprijateljem, imena poginulih drugova i saveznika itd.”, da takve podrobne izvještaje ne smatraju “kao kuluk, nego kao sastavni dio naše borbe”, kao što je i 7. aprila 1942. od Glavnog štaba NOP Odreda Hrvatske tražio da naročito paze “na odnos Srba i Hrvata”.
U porukama komandama i štabovima kao crvena nit provlači se nužnost konkretnosti, istinitosti i ubjedljivosti svoje riječi, odgovornost za neodmjerenosti, nebrigu prema borcima i narodu.
Vrhovni komandant o povjerenju naroda BiH
“Kada budemo prolazili kroz nove zemlje, kada budemo dolazili u dodir sa ljudima drugih obićaja, oni će možda biti nepovjerljivi prema nama, jer nas još nisu vidjeli na djelu, i nisu čuli našu riječ”, govorio je borcima Vrhovni komandant 19. juna '42. “Vi ćete svojim držanjem i ubjeđivanjem pokazati da ste vojska novoga kova, vi ćete tako steći njihovo povjerenje i razviti zastavu slobode i u krajevima koji je još nisu razvili...”
Dva dana kasnije, 22. juna u 8 časova, sjedeći u bašti od lisnatog granja, Vrhovni komandant je u šumi iznad sela Vrbnice na Zelengori (objavljen snimak) izdiktirao zapovijest za pohod grupe proleterskih i udarnih brigada u zapadne krajeve naše zemlje radi povezivanja sa partizanskim jedinicama Bosanske krajine i Hrvatske i daljeg rasplansavanja ustanka.
Borbeni marš od 250 kilometara u rasponu od 70 kilometara vodio je brigade planinskim krajevima i sjenokosima, pa tako stigoše i na gorostrasnu planinu Bjelašnicu, propetu u oblake i ogrnutu maglama, naseljenu bogatim stočarima.
Glad je bila uveliko pritisla borce, jer proteklih mjeseci živjelo se uz prorijeđene i škrte zalogaje, uz poneko i ponekad parče hljeba, i nailazak na prostrane stočne torove podstače ponekog da zađe među ovce i volove i svojima pripreme “željno očekivano bogato kazansko jelo”.
Tako je rasuđivao i Vladislav Nedeljković zvani Drndalo, iz sela Grošnice pored Kragujevca, borac Prve proleterske brigade, u kojoj je njegov brat Radislav, narodni heroj, bio komandant Trećeg bataljona.
Gladne oči odvele su ga u samovoljnu “rekviziciju” u neko selo Bjelašnice i u bataljon je dotjerao pedeset ovaca.
Ali njegova radost, i drugih oko njega, ne bi zadugo, jer iz brigade je ubrzo stigla ceduljica da se seljacima odmah vrati oduzeta stoka. Uzalud je Drndalo galamio: “Ko li to samo štiti kulake, majku li mu njegovu”. I stoka se istoga dana morala vratiti.
“Sav protrnuh kad mi rekoše da je tu ceduljicu poslao lično drug Tito. Svejedno, intimno sam mislio da smo i ja i Tito pretjerali. Ali godinu dana kasnije shvatio sam ko je pretjerao. Kada je naša brigada četrdeset treće ponovo naišla kroz to selo, taj seljak nam je dao, samoincijativno, pedeset ovaca, baš toliko, a uz to nas zamolio da u partizansku vojsku primimo i njegova dva sina, dva stasita momka. Tada sam ponajbolje shvatio šta je značila ona Titova ceduljica, ko je pretjerao, šta je politika. Tada sam video koliko su 'ubojite' Titove ceduljice, šta se sve može i bez puške u ruci, bez galame, straha, uz dogovor s narodom.”
Kasnije je saznao da se taj domaćin, što mu oduze i vrati ovce, zove Osman Lavić.
Partizanske kolone koje su grabile prostranim stazama Bjelašnice i planina koje su se spuštale ka pruzi Mostar-Sarajevo znale su za Titovu naredbu od 23. juna '42 štabovima jedinica da prilikom snabdijevanja ne smije biti samovolje i neodmjerenosti. Nekoliko dana kasnije, 2. jula, možda upravo kad je puškomitraljezac Drndalo dotjerao “na svoju ruku” pedeset ovaca, ponovo je Vrhovni komandant uputio naređenje povodom “nedostojnih postupaka naše Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske”, da pokret prema zapadu “ima u prvom redu veliki politički značaj za pridobijanjem stanovništva na našu stranu, a naročito u pravcu kuda mi idemo”, a zatim:
“Vrhovni štab će odrediti pokretni Vojni sud koji će na licu mjesta suditi svima onima koji čine takva, za našu vojsku nedostojna djela, a kazne će se primjenjivati prema težini prekršaja – bilo isključenjem iz redova Narodnooslobodilačke vojske ili strijeljanjem”.
Brigade takvog morala donijele su nemir i komandantu italijanske 2. armije generalu Mariu Roati, koji promicljivo i realno prati ofanzivu proletera i njihov prodor u nove krajeve i s gorčinom komentariše: “Evo ih već ovde, kompaktni i obnovljeni kao feniks”.[11]
Bošnjak koji nije bio u partizanskoj vojsci, ratni predsjednik Predsjedništva R BiH Alija Izetbegović, pedeset godina kasnije, govorio je polaznicima seminara Uprave za moral Štaba vrhovne komande R BiH u Sarajevu 9. decembra 1993:
“Ja kažem našim vojnicima: budite kao partizani u prošlom ratu... Bilo mi je malo prigovoreno zbog toga. Ima pomalo tijesnih ljudi među nama... Istorija ne počinje sa nama ni sa njima... Vidite, mi smo neki dan obilježili godišnjicu ZAVNOBiH-a. Zašto ne?... Narod ne voli puno da filozofira, narod razmišlja dosta jednostavno. Dolaze četnici, narod bježi, dolaze ustaše, narod bježi, dolaze partizani, narod ne bježi... Vi idite odavde da vojsci govorite neke stvari. Govorite im upravo to...”[12]
Žene junakinje i “zečica”
U vrijeme fočanskog perioda Tito je, 23. februara 1942, poslao pismo Edvardu Kardelju i Ivi Loli Ribaru obavještavajući ih i o tome da su u Foči uspjeli da postignu i to “da rade zajedno Muslimanke i Srpkinje”, da je održan “ženski zbor, na kome su bile prisutne delegatkinje iz čitave oslobođene teritorije, a ponajviše seljakinje”.[13]
Dramatično buđenje žena sa bosanskohercegovačkih strana i klesanje novog lika žene, da nastoje u sopstvene ruke da izmu svoju sudbinu, Tito je živopisno istakao: “Ovdje u Foči razvili smo tako intenzivan politički rad da nadmašuje u mnogome rad u Užicu i drugim mjestima gdje smo do sada bili. Naročito po ženskoj liniji ima uspjeha. Ne samo među građankama nego još više među seljakinjama. Ovdje smo uspjeli da postignemo to da rade zajedno Muslimanke i Srpkinje... Zbor je sjajno uspio jer je bilo preko 500 žena. To je stvarno antifašistički savez žena Bosne i Hercegovine. Najinteresantnije je to što se u ovim najzabačenijim bosanskim selima seljakinje masovno oduševljavaju za narodnooslobodilačku borbu. Partizani imaju veliki ugled kod žena i one će nam mnogo pomoći da suzbijemo kod muževa četničku propagandu. U samoj Foči uspjelo nam je odmah prvih dana po dolasku okupiti 90 žena koje dolaze na sastanke”.
Na gladnim predaništima Zelengore i na maršu prema zapadnoj Bosni ljeta 1942. među 584 borca iz tri bataljona Hercegovaca preživjelih iz četničkih pučeva koračala je 61 djevojka zametnuta puškom o ramenu, s bombom na opasaču, odlučne da istraju na putu kojim se pošlo. Iako su samo rijetke među njima znale da je od stotinu žena u Bosni i Hercegovini krajem prve decenije dvadesetog vijeka manje od njih sedam bilo pismeno (a manje od jedne Muslimanke od njih stotinu, što nije smetalo konzervativnim muslimanskim poslanicima da u Bosanskom saboru 1911. godine, glasanjem, izuzmu žensku djecu od obaveznog pohođanja osnovne škole!), da su u nekim bosanskim selima đaci osnovnih škola sjedili u razredima po vjerskoj i staleškoj pripadnosti, ako i mnogo šta drugo nisu čule, znale i vidjele, jedno su svakako dobro upamtile: na vlastitim ognjištima su odmjeravale i svoj život i svoja nadanja, da bi s prvom ustaničkom godinom krenule u rušenje i potiskivanje svakovrsnih zabrana i zakona osvajajući prostore s kojih su, vijekovima, bile prognane. Otuda i njihova hrabrost koju je narod, od jednog do drugog sela, često preuveličavao u pričama o partizankama koje nije lako zarobiti, prisiliti na predaju.
Partizanska vojska je bivala brojnija i učešće žena-boraca sve izražajnije i borbenije (u nekim brigadama bilo je i do 20 odsto žena), obilježivši uzrastanje i njihove organizacije – od Prve zemaljske antifašističke konferencije žena (AFŽ) u Bosanskom Petrovcu početkom decembra 1942. do njihovog Cetvrtog kongresa 1953, kada je ukinuta kao posebna organizacija žena a obrazovan Savez ženskih društava, pred oči zemlje iznoseći bilans svoje borbe – sto hiljada boraca NOVJ, 1.900 nosilaca Partizanske spomenice, 63 Ordena narodnog heroja, sa žrtvama koje označavaju gorčinu i epopeju žrtvovanja, ali i upečatljiv dokaz koji pobija mužjačko i kvazinaučno naklapanje da žena ne može biti pravi revolucionar jer je opterećena svojom emotivnošću, sentimentom (odnosom prema djeci, roditeljima, mužu, ljubavniku itd.).
A kako život piše i svoje stranice, bilo je sve vidljivije potiskivanje i odstupanje žena iz javnog i društvenog života zemlje. Pisac ovog zapisa je svjedok jednog bizarnog događaja u Domu JNA u Beogradu, iz tog poratnog i mirnodopskog vremena.
Kada je savezni sekretar za narodnu odbranu predavao zahvalnicu Vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita penzionisanim generalima, bilo ih je oko 200, među njima nije bilo ni jedne žene koja je imala čin generala, a znalo se veoma dobro da su pojedini ljekari-hirurzi dobijali taj čin. A žena-hirurg (da ne pominjem žene s puškom u ruci) čin nije dobila. Da neobičnost bude potpunija, ni među gostima u velikoj svečanoj sali nije bilo čak ni jedne žene, odnosno jedina žena je bila kelnerica koja je nudila piće. Bila je tu, dakle, jedna “zečica”.
Da li je Tito i o tome nekada razmišljao? Nije li to i njegov previd. Poslije toga je prva žena general postala dr. Roza Papo, a potom dr. Slava Blažević.
Zagledanost u svoje djelo
Kada je 26. maja 1955. u Beograd stigla državno-partijska delegacija Sovjetskog Saveza koju je predvodio prvi sekretar CKKP Nikita Sergijević Hruščov radi normalizovanja odnosa sa istočnoevropskim zemljama (narušeni Rezolucijom IB 1948. godine) za sve dobronamjerne ljude u zemlji i svijetu Hruščov je bio čovjek koji je svojom kritikom staljinizma ogromno doprinio otrežnjavanju zapadnoevropskih komunističkih partija da dograđuju svoju neovisnost od KP Sovjetskog Saveza, bio je komunist koji je imao savjest i petlju da sa kongresne tribine pošteno i ljudski objelodani masovni i stravični obračun ne samo sa mnogim rukovodećim ljudima u zemlji i Armiji već i sa milionima sovjetskih građana, među kojima su bili i Jugosloveni koji su se sklonili u prvu zemlju socijalizma.[14]
To je i povod da kažem gdje se sa neke jugoslovenske, bh govornice, mogla čuti očekivana britka i smjela kritika partijskog vrha o kriznim događanjima u zemlji kad je za to uistinu bila potreba, tj. samokritika vlastitih previda i zabluda, bez obzira što među nama nije bilo obračuna sovjetskog karaktera. Nedostajalo je otvorenosti i direktnosti, posebno rehabilitacije više nepotrebno kažnjenih ili uhapšenih članova Partije i drugih građana koji su “prije vremena”, poput nesrećnog kmeta Simana iz Andrićeve priče, ukazivali na sve vidljive društvene i građanske nedosljednosti. Uz to, smatralo se da su Bosanci revnosniji od drugih u podržavanju dogmatskih usmjerenja i nekritičnosti.
Zašto ne reči da je partijsko članstvo bilo poput disciplinovanih vjernika, da je prihvatalo bez pogovora gotovo sve što je dolazilo “odozgo” sa jednoumnog stajališta, valjda i zbog toga što je “lakše vjerovati nego misliti svojom glavom”, pa je tako ova priča i o nama koliko i o Titu.
Valja nam reći da smo u svoje biografije suviše zagledani, poput rođaka kad gledaju porodične albume, a u vrijeme kad se pretumbavao i urušavao, krunio naš društveni razvoj, kad je bila i pomama prisilnih otkupa i formiranja radnih zadruga i na hercegovačkom kršu (znam ljude koji su zbog kritike takve stranputice dospjeli i na Goli otok), podrazumijevajući potiskivanje i naših ratnih i poratnih saveznika iz građanskih partija i vanpartijaca, “neutralaca” i neistomišljenika svake vrste.
Ilustracije radi kako se manipulisalo i poigravalo sa članstvom navodim slučaj književnika Skendera Kulenovića, koji je mjesecima kao srčani bolesnik ležao u beogradskoj bolnici i kada je pozvao svog prijatelja sa Kozare književnika Mladena Oljaču ostavljajući nam priču kako je tada savjetovao pisca da ne podliježe dnevnoj partijskoj politici, jer, eto, on je slušao Kardelja kada je u ime KPJ tražio da pisci pišu o junacima i uspjehu radnih zadruga (veliki propagandisti su bili oficiri JNA). I Skender je zalegao da napiše roman. I kada ga je napisao, utjerujući seljake u zadruge, sa partijskih tribina “marksistički teoretičari” i rukovodeći ljudi, podrazumijevajući i Kardelja, istjerivali su seljake iz zadruga, ostajući i dalje “čistih ruku”, stalno nezamjenjivi i nepogrešivi, zaštićeni od javne kritičke riječi. Tako se i kadrovska struktura sporo mijenjala, ukoliko nije bilo međusobnih razilaženja, pri čemu su zaobilaženi mladi ljudi i, posebno, žene.
Drugi primjer govori o tome da je sarajevski humoristički list “Čičak” koji je svojevremeno ukinut samo zato što je neposredno prenio karikaturu iz ljubljanskog humorističkog glasila “Pavlike”, jer je tako prelomilo neko bh rukovodeće i ljudima nepoznato tijelo.
Kako sam od 1950. do 1960. bio stalni dopisnik iz BiH i Crne Gore za centralne vojne listove zapisivao sam i druge stranputice i žaoke naroda, rasuđujući koliko je jednopartijski sistem prigusivao demokratske procese i udaljavao pojedine rukovodeće državne i javne radnike (Koču Popovića, Veljka Vlahovića, Milovana Đilasa, Nikezića i druge).
Bilo bi prirodno očekivati da se odlučno saopšti kako je surovi žrvanj Golog otoka, i zatvora za žene, njihovo otvaranje i despotsko mrcvarenje uhapšenih, suđenje 1983. i drugih kriznih sudskih procesa, tamna stranica u životu zemlje, da je nezakonitost unosila nesigurnost i pasivizacije građana.
Da ne bih dospio u ruke onih koji su uzeli zakon u svoje ruke, svoje pero usmjerio sam na istraživanje vremena ratnog i isticanje pojedinaca koji su se i u tim okolnostima sučeljavali i borili protiv dogmatizma svake vrste, pa otud i moje knjige: Pred očima grada (Gorki monolog vanpartijca prvoborca u zatvoru oslobođenog Mostara u sudaru sa onima koji su uzeli zakon u svoje ruke,1970), Vrijeme ratno Manojla Manojlovića (Ne želi da bude član KPJ ali ne napušta antifasisticki front,1971), Razmeđa Živke Damjanović (Prva žena u Jugoslaviji politički komesar čete koja je ubila nemoralnog sekretara partijskog komiteta na Kosmaju 1942., a srpsko partijsko rukovodstvo joj odmjerilo smrtnu kaznu, 1982), Šestorica osuđenih (Odbili da ubiju trojicu Bilećana, “kafanske stratege”, smatrajući da bi to bio zločin, a potom je šestoricu moralnih i razložnih komunista partijski sud osudio jer su kršili vojnu i partijsku odluku i disciplinu neprikosnovenog višeg rukovodstva, 1974). To svoje opredjeljenje ispoljio sam i prilikom pisanja knjiga Prvi vojnik revolucije i Tito –Vrhovni komandant, opisujući Titovu ratnu stazu, ne upuštajući se u Titovo i naše kasnije djelovanje, makar koliko bilo progresivno.
Nekritička zagledanost u svoje djelo potiskivala je demokratska sučeljavanja i nanosila uskogrudnost državnog i političkog rukovodstva, posebno u vrijeme kriznih i ekstremnih slučajeva, o čemu je danas bez sustezanja cjelishodno govoriti. A to znači proširiti svoj vidokrug i 36 bh društava “Josip Broz Tito” ojačati vlastitom spoznajom da se osnovni postulati i osvjedočene vrijednosti Titovog vremena mogu sačuvati i njegovati jasnim i konkretnim naznakama vlastite samokritičke misli.
Tako će se smirenije saslušati dugogodišnja svojatanja o propalom Titovom djelu, poput beogradskih snoviđenja kako “titoistima, generalima, ministrima, diplomatima, udbašima... nijedan im sud nije sudio, osim suda javnosti, i to kad je već bilo prekasno, i kad je njihovo životno delo, Titova Jugoslavija, bilo definitivno propalo i pretvoreno u prah i pepeo još jednog bratoubilačkog rata na ovim prostorima...”[15]
Jeste, socijalistička Jugoslavija se sunovratila, kako i zašto dobro nam je poznato, kao što je upamćeno i to da je socijalistička Jugoslavija začeta 1941-1945, kada okupatorska podjela njene teritorije nije spriječila Tita i partizane da oko svoje zastave okupe antifašiste i patriote iz svih nacionalnih sredina i državne granice prošire (Istrom i ranije otuđenim jadranskim enklavama) sa novim državnim i društvenim naznakama, antifašističkim vijećima kao ZAVNOBiH-om, unutrašnjim avnojevskim granicama koje ostadoše do naših dana, novim republikama – Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Crnom Gorom i Srbijom, punopravnim nacijama – makedonskom, crnogorskom i bošnjačkom, uz slovenačku, hrvatsku i srpsku, izgrađujući prosperitetna i u svijetu uvaženu državnu zajednicu, ne dopuštajući da se te vrijednosti prepuste satrapima i ratovođama sa istočnih i zapadnih strana. Ostala je, ukratko, naša Bosna i Hercegovina! Odbranjena i sačuvana i u naše dane.
Sve to podrazumijeva da se bude sposoban i odlučan, da se vjerno i pronicljivo tumači i prepoznaje vrijeme i događanja, biti dobro informisan, stalno u traganju za istinama objektivnosti radi, upoređujući činjenice i analize, bitno i sporedno, odbacujući glasine, strasti i improvizacije, opredjeljujući se za ljudsko i civilizacijsko u poimanju vremena u kojem živimo.
Na to upućuje i akademik Bošnjak[16] kad piše da “bez Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, demokratske i otvorene države prava i slobode, nema ni nas kao naroda”, da je “Bošnjacima dijalog potrebniji više nego išta drugo, on je, zapravo, osnov za svaku suvislu akciju u njihovoj budućnosti”, a zatim: “Dijalog mora biti opći, ravnopravan i podlijegati jedino snazi argumenata, a ne nikako snazi društvene, finansijske ili bilo kakve druge, npr. vjerske ili političke, moći i autoriteta”.
Kako zemlju predstaviti svijetu
Upamćeno je da je Tito svojim mnogobrojnim putovanjima i posjetama stranim državama postao prvi “građanin svijeta”, istaknutiji od svih državnika i političara bilo koje zemlje. Za ta krstarenja je imao na raspolaganju “Galeb” i na tom brodu je proveo 324 dana (86.519 nautičkih milja).
Iz brodske radne sobe potekli su brojni telegrami, uputstva, direktive, jer Tito nije prekidao rad i intenzivno je pratio zbivanja u zemlji i svijetu.
Mjeseci provedeni na brodu počeli su kada je prvi put stupio na palubu septembra 1952, iduće godine je krenuo za Veliku Britaniju, a 1954. godine odlazi u Tursku u pratnji eksportnih razarača “Triglav”, “Durmitor”, “Biokovo” i broda “Učka”, da bi idućeg mjeseca ponovo iz Splita krenuo brodom za Grčku. Zatim se otisnuo ka Burmi i Indiji, kada su odjeknule Titove riječi da “za koegzistenciju ne postoji alternativa, jer se uzajamno istrebljenje, svakako, ne može smatrati alternativom”.
Brodska maršruta nastavljena je krajem 1955. i početkom 1956. prema Etiopiji i Egiptu, do Krfa, da bi kasnije (od 2. decembra 1958. do 8. marta 1959.) krenuo na svoj najduži put “Galebom” – preko deset mora i jednog okeana, na put koji je bez prekida trajao više od tri mjeseca.
Tada je posjetio osam zemalja na tri kontinenta “šireći horizonte razumijevanja i prijateljstva, pripremajući neumorno temelje za budući pokret nesvrstanih zemalja”. Posjetio je Indoneziju, Burmu, Indiju, Cejlon (Šri Lanku), Etiopiju, Sudan, Ujedinjenu Arapsku Republiku i Grčku.
U pratnji tri razarača i trgovačkog broda, a u želji da pruži podršku novooslobođenim državama u Africi, Tito je 1961. bio u posjeti Gani, Togou, Liberiji, Gvineji, Maliju, Maroku i Ujedinjenoj Arapskoj Republici, gdje je iduće godine na dvanaestom susretu sa Naserom.
Uslijedile su nove posjete evropskim, afričkim i azijskim državama, zatim u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi...
Podrazumijevajući značaj Titovih inostranih posjeta i političkog predstavljanja socijalističke Jugoslavije širom svijeta (1961. godine u jednom egipatskom saharskom naviljku kuća u osnovnoj školi zatekao sam učiteljicu kako pored Titove slike na tabli đacima govori o njihovom velikom prijatelju jugoslovenskom maršalu Titu), nema sumnje da je Tito, zaokupljen željom i odlukom da novooslobođene i druge zemlje okupi u Pokret nesvrstanosti, uz to čvrsto uvjeren u društvenu i državnu stabilnost vlastite zemlje, svoju djelatnost usmjeravao iz godine u godinu sve više na svjetske pozornice i posjete, na spoljnopolitičku djelatnost koja ga je odvajala od zemlje i njenih unutrašnjih ekonomskih i drugih kretanja, pri čemu se zna da se ugled zemlje prije svega stiče demokratskim i ekonomskim prosperitetom zemlje.
Uz prigovore da su putovanja bila prenaglašena, okrenuta svjetskim zbivanjima, utvrdimo i činjenicu da je Tito bio i do smrti ostao državnik od izuzetnog političkog i moralnog uticaja u svijetu, najglasniji i najuspješniji ambasador miroljubivog svijeta i opšteljudskih stremljenja, kako je to potvrđeno i prilikom njegove sahrane kada su se pored njegovog groba okupili svi svjetski uglednici.[17]
To je bila zahvalnost državnika i političara sa istočnog i zapadnog i svakog drugog obzorja za sve što je Maršal ispoljavao i tokom svojih brojnih posjeta, a posjetio je 68 država (neke i više puta), ukupno 150 posjeta stranim državama (najviše SSSR i UAR, Indiju i Rumuniju). Bio je učesnik svih 6 konferencija država i vlada nesvrstanih zemalja, 2 puta je govorio u Ujedinjenim nacijama, predstavnicima strane štampe dao je 140 intervjua...
I kao što je za dvije i po ratne godine kroz bitke i marševe prepješačio cijelu Bosnu i Hercegovinu “pijući vodu iz jelova panja”, tako je u poslijeratnom periodu posjetio više od 270 opština i gradova u Jugoslaviji (u mnogim i više puta). Zapisano je i to da je samo u jednom danu u proljeće 1969. u Vojvodini u nekoj žurbi govorio na 15 mjesta (tribina) prešavši toga dana 400 kilometara.
Pokazatelji o Titovoj komunikativnosti ne ukazuju koliko su inostrane posjete bile i ekonomski cjelishodne, i to u godinama kada su ljudi u Jugoslaviji skromno živjeli i kada se sa sigurnošću nije moglo tvrditi da su u svim krajevima zemlje i nacionalnim sredinama potisnuti ili uništeni protivnici nove Jugoslavije, što je zahtijevalo stalnu mobilnost. Uz to, ogromna većina zemalja koje su u Africi i Aziji posjećivane bile su siromašne i tek oslobođene od kolonijalnih pustošenja, kad nisu mogle osobito šta ponuditi u trgovinskoj razmjeni.
U takvim okolnostima su na “Galebu” mahom gostovali odabrani politički saradnici i javni radnici, bez ekonomskih stručnjaka i predstavnika preduzeća.
Može se pretpostaviti da je kasnije, pogotovo kada je Tito povjerio mandat za sastav novog Saveznog izvršnog vijeća, juna 1971, u dva mandata, Džemalu Bijediću, počela i određenija ekonomska saradnja sa zemljama nesvrstanog svijeta.
Statisti i sljedbenici
Jednostavno i svakom čovjeku razumljivo kazivanje, bez stranih izraza, obilježje je Titovih govora i referata, a za jednostavnost, kažu mudri ljudi, “treba dorasti”, da se “čovjek nikada ne umara od onoga što je dobro napisano”, da je “stil života i sama krv misli”, pa sve to bi izazov koji me je pratio kada je svojevremeno formirana Redakcija za pripremu Titovih memoara (rukovodilac Vlajko Begović), a u Vojnoizdavačkom institutu u Beogradu organizovana Vojna redakcija (general Veljko Kovacević i četvorica pukovnika) kao dio centralne u okviru CK KPJ (SKJ).
Tada sam postavljen za urednika prve knjige Titovih ratnih memoara (1941), valjda zbog dobrog odjeka više mojih priloga o NOB-i i o Titu.
Trebalo je izvršiti cjelokupnu rekonstrukciju djelovanja J. B. Tita u 1941. godini i put me odveo i u Zagreb, gdje je u maju 1941., kako se uveliko pisalo i svojatalo, u uslovima okupacije održano “istorijsko Majsko savjetovanje CK KPJ” (“... Na savjetovanju u CK KPJ početkom maja 1941. u tom duhu su postavljene osnove političke platforme partije. Usvojene su organizovane mjere za pripremu oružane borbe...”, piše u Enciklopediji Leksikografskog zavoda, str. 555).
Međutim, utvrdio sam da u Zagrebu, prepunom nacista i ustaša, nije održano savjetovanje CK KPJ, nego je, kao što je jedino bilo realno i mogućno u uslovima okupacije, Tito tokom maja pojedinačno obavljao razgovor sa delegatima iz nekoliko drugih krajeva zemlje i u izvještaju Kominterni sve susrete objedinio kao savjetovanje CK KPJ. Uz to, iskrsnule su i nove značajne pojedinosti o stradanju uhapšenih istaknutih ljevičara u Kerestincu, oko obavještajnih veza sa Moskvom, o broju žrtava u Kragujevcu i drugim mjestima, o žrtvama fašističkog terora u II svjetskom ratu u Jugoslaviji[18] naprosto, život je pisao svoje stranice i sve to neistraženo izložio sam u dva elaborata. Predlagao sam i dokazivao da su nova saznanja uistinu nužna da se uvrste u prvu knjigu memoara, tražeći da se u pisanju angažuju spoljni saradnici (poznati pisci) uvjeren da su memoari namjenjeni čitaocima širom svijeta i da nije potrebna temeljna razrada svakodnevne Titove ratne maršrute, pretrpane kotama i sporednim zapažanjima.
Sve to i ne bi bilo ovdje zapisano da je u centralnoj i vojnoj redakciji bilo smisla i volje da se ta nova saznanja izlože Maršalu, odnosno, ostavljeno je da Tito lično odmjerava da li će, šta će i kako će da kaže o događajima koje je dobro znao. Nedostajao je svaki dijalog i otvorena stvaralačka kritička saradnja, prevladao je oportunizam, i poslije godinu i nešto više zatražio sam molbom da se vratim u svoju novinsku kuću.
Rad na memoarima je nastavljen kako su naumili “umišljeni štabovi istoričara” i nakon punih deset godina ratni i drugi Titovi memoari nisu ugledali svjetlost dana. Vladimir Dedijer je u svojoj knjizi pustio nekoliko zaoka na urednike “guslare”, a Vojnoizdavački institut i partijski vrh, koliko mi je poznato, nema ni slova od 10-godišnjih istraživanja i pripremanja memoara. I ko je onda zamagljivao značajna zbivanja u vremenu ratnom i poratnom?
Biće korisno da, ukratko, izložim i saznanja stečena tokom četvorogodišnjeg (1984-1988) rada u Redakciji memoarske dokumentacije Vrhovnog komandanta Oružanih snaga SFRJ, kako bih u ovoj priči o Maršalu ukazao koliko je to ujedno priča i o nama, izložena bez friziranja, kako je to uistinu bilo.
Intervjuisao sam 55 visokih, uglavnom vojnih rukovodilaca (među njima i 21 general pukovnika, Veljka Kadijevića, Boška Šiljegovića, Đoka Jovanića, Milutina Moraču, Džemila Šarca, Rahmiju Kadenića i druge, čija sam imena naveo u knjizi Kamena ognjišta, str. 337). Njihova sjećanja iznose 1.618 strana, uz 308 pitanja na 90 strana postavljena načelnicima Vojnog kabineta Vrhovnog komandanta OS SFRJ generalima Milošu Šumonji, Petru Babiću i Brunu Vuletiću (trojici za 20 godina, 1953-1973).
Odlukom najvišeg državnog organa omogućeno mi je da pregledam arhivu Vrhovnog komandanta (čija dokumenta dosad nisu objavljena), dobrim dijelom uvjeren, kako piše i Dedijer, da je “usmena istorija 'odozdo' daleko ispred pisane”, jer “u njoj nema istorijske distance – grade ono što se zove javno mjenje, pod “uslovom da su ova sjećanja iskreno izneta i verno zabeležena, bez ikakvog reduciranja”.
Mogu da posvjedočim da su kazivanja o kojima je riječ, izuzimajući izuzetke, živa potvrda da su to bili mahom susreti statista i disciplinovanih sljedbenika, daleko od kritičkog rasuđivanja i dijaloga, bilo u ratu ili miru, pa otuda se i ne može govoriti koliko je, i da li je Tito očekivao (priželjkivao) drugačiji tok razgovora na tim i drugim susretima.
Uzrastao kroz stalne i surove partijske frakcijske sudare, često izvan zemlje, pod staljinskim nadgledanjima i opasnostima za život, u vlastitoj zemlji nesređenih partijskih i nacionalnih odnosa i policijskih progona i suđenja, Josip Broz Tito je kritička kazivanja primao bez neposredne podrške, pribojavajući se da je to pojava novih frakcijskih razilaženja. Bilo kako mu drago, ne bi trebalo da se nekritički dočekuju dobronamjerni ili zlonamjerni prigovori da Tito nije bio čovjek dijaloga i uistinu široke demokratske misli, kao što to nije bila ni sredina u kojoj je djelovao.
Jedno je nedvosmisleno: u odbrani osnovnih postulata programske partijske i društvene orijentacije Tito je bio nepokolebljiv i neumoljiv, poput dva karakteristička slučaja.
Tito je 7. aprila 1944. poslao dvije radio-depeše sekretaru CK KP Hrvatske Andriji Hebrangu, dva kratka i žustra upozorenja o grubom odstupanju od opšte linije KPJ u oblasti obrazovanja i pisane riječi. U prvoj depeši je napisao: “Za Andriju. Ispravite odmah ovu parolu u vašem listu 'Žena u borbi' (organ AFŽ Hrvatske, prim. M. S.): 'Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom'. Ovo je prosto nevjerovatno kako ste to mogli propustiti da tako (ne) pazite na ostale narode i da izostavite riječ Jugoslavija.”
U drugoj depeši, koju je poslao desetak minuta kasnije, Tito je zabilježio da “po našem dubokom mišljenju to nije slučajno”, da sve to “može da ima katastrofalne posljedice ako se odmah ne ispravi u najvažnijim pitanjima”.
Poslije sedam dana Tito je na sjednici u Drvaru ponovo oštro ukorio Hebranga, dok je drugovima koji su došli s njim naložio da sve to o čemu su razgovarali stave “na sjednicu Politbiroa i da kritički” ocjene djelovanje Andrije Hebranga.[19]
Njegova odlučnost ispoljena je i u drugom slučaju. “Kako ste smjeli predložiti Petra Radevića!” – Tito je poslao radio-depešu Drugom udarnom korpusu 16. novembra 1943., koji nije usvojio njegovu naredbu od 6. oktobra kojom je zahtijevao: “Naređuje se da s mjesta uhapsite Petra Radevića, komandanta dalmatinskog bataljona koji je otišao u Hercegovinu. Taj nečovjek je ubio našeg vodnika Pratećeg bataljona Bogdana Marjanovića, Tito.”
Stigle su nove depeše, a u međuvremenu su Peko Dapčević i Mitar Bakić, komandant i komesar Korpusa i član Vrhovnog štaba Ivan Milutinović svojim depešama i dokazima, saslušanjem više svjedoka, nastojali uvjeriti Vrhovnog komandanta da je komandant Radević, i pored svih prigovora, odlučno i odgovorno izvršavao svoju komandantsku dužnost, da je u danima velikih iskušenja čvrstom vojničkom disciplinom sačuvao kolonu od dva bataljona, Dalmatinskog i Crnogorskog, makar i po cijenu strijeljanja dvojice drugova koji su samovoljno napustili bataljonsku kolonu.
Petar Radević se ipak morao naći u zatvoru Drugog korpusa, gdje je dočekao odluku Višeg vojnog suda NOV i POJ u Jajcu 26. decembra 1943. kojom je lišen čina i zvanja i upućen u jedinicu kao borac uz mogućnost rehabilitacije.
“Dobro je što nas nisu odmah poslušali, što su uporno branili svoga komandanta. Oni su ga i najbolje poznavali”, rekao je kasnije Tito, zadovoljavajući znatiželju mnogih da li je u ratu donio, makar jednom, najtežu kaznu nekom od pripadnika Narodnooslobodilačke vojske. “Možda se to u slučaju Petra Radevića i moglo dogoditi, ali srećom, sve se dobro završilo. Petar je danas narodni heroj”, dodao je Tito, zadovoljan što je imao potčinjene komande koje su se argumentovano suprotstavile ne bojeći se da ih Vrhovni komandant neće razumjeti, prepustivši sudu da odmjeri kaznu.[20]
Konkretnom riječju odagnati otuđene riječi
I evo nas petnaest godina od Titove smrti. Kako, šta se u međuvremenu dogodilo da su ljudi uveliko razgrađeni, uveliko obespravljeni, udaljeni jedni od drugih, u čudesnim preobražajima, šta se sve urušilo i čije su to stranice istorije.
Nad tim neodgonetnim čudom zastali su i prijatelji Bosne i Hercegovine, kao beogradski književnik[21] kad začuđen piše:
“... Šta da se radi? Kako živeti u bolesnom društvu, gde 'ludost postaje oblik vladavine'... Probuđen je duh barbarogenija! Naravno, više je lica Beograda. Ja govorim o onom što najbolje poznajem... Kakva to moćna, hipnotizujuća sila tako, gotovo preko noći, menja ljude da naprosto više ne poznaješ nekada dobrog prijatelja, suseda, pa čak ni člana porodice? Šta je u osnovi te neodoljive potrebe da se nestane u masi, dobije oblike nosoroga, postane samo broj... Bivši skojevci, partijci, postali su ekstremni nacionalisti. Juče totalitarizam, danas nacionalizam... Lažna slika o budućnosti, lažna slika o prošlosti. Život u senci ideoloških i nacionalnih simbola. I budućnost i prošlost pretvoreni su u kič. Oduzimaju nam svaku nadu, pravo na drugačije mišljenje, guraju nas prema zločinu. Šta nam preostaje osim nepristajanja...”.
Profesor akademik[22] pokušava da pronikne u neočekivani preobražaj “nesumnjivo velikog junaka i heroja”, i drugih oko njega, ne uspjeva u tome i piše da to “spada već u one brojne antropološke zagonetke našeg podneblja koje obično ostaju bez odgovora”.[23]
Naše pamćenje vodi nas tragom zbivanja godinama poslije Tita, kad se vladalo uz parolu “Poslije Tita – Tito”, kad se govorilo kao na 27. sjednici Centralnog komiteta SKJ 28. marta 1986, okrenute i neprilikama i očekivanjima mladih uoči njihovog 12. kongresa (juna te godine).
Predsjednica organizacije mladih saopštava “kako se javljaju određeni problemi, pa i konflikti, da u nekim sredinama prošle godine nije dozvoljeno da se čita štafetna poruka”, da se “kao sredstvo za rasčišćavanja nekih sukoba unutar rukovodstva SK koristi omladinsko rukovodstvo”.
Uzalud se očekivalo da se sa govornice progovori sasvim određeno o kojim je sredinama riječ, ko nije i zašto dozvolio da se pročita (Titova) štafetna poruka i da se bez zazora navedu ne “neke sredine” nego određene opštine, republike, rukovodstva, pojedinci.
Bilo je očevidno da i mladi nasljeđuju i prilježno primjenjuju metod uopštenog, nekonkretnog, istrošenog kazivanja, da ih je zahvatilo gadno oboljenje neodređenosti, nezamjeranja, površno odmjeravanje života koje je godinama prigušivalo političke tribine izazivajući odbojnost svakog živog stvora.
Propuštane su prilike i potrebe da se na otvorenu scenu dovedu oni koji lome koplja i uglavljuju svoje računice preko leđa trudbenika i omladine (koji sve to podanički podnose), ne pokušavajući da se svojom konkretnom riječju odagna otuđena riječ sa skupova i tribina.
Ako je i u vrijeme Titovog života oko 10.000 molbi i žalbi prošlo “kroz ruke” pravne službe Vojnog kabineta Vrhovnog komandanta za pet godina (1957-1962), a deset godina kasnije u jednoj godini (1971) 802, ko zna koliko je po opštinama nevolja gluvo dočekano i otpisano, koliko je brodskih čvorova ostalo u procjepu protjerane i potiskivane konkretne riječi.
Zapljusnuti su ravnodušnostima i ćutanjem mnogi kreatori i novatori, umjetnici, poput filmskog stvaraoca koji i “pored najbolje volje ne razumije jezik kojim se govori”, jer “postao je neki posebni jezik koji razumiju ili se prave da razumiju samo oni što ga lično njeguju”. Na poljoprivrednom savjetovanju proizvođač zbunjen gleda ljude za govornicom i sluša kako u agraru nemaju “konkretne nego apstraktne planove”. Delegat 10. kongresa Saveza sindikata “sluša referat koji, kao i svaki dosad, sliče kao jaje jajetu”. Nekadašnji odbornik u okupiranom Mostaru uzalud pokušava da ukućanima objasni šta se na skupu govorilo, a znao je u ratu da prepriča sve što pročita ili čuje, jer pred njim se ispriječila neka otuđena riječ, njegova svakako nije.[24]
Zagorčavale su “uvodne riječi” bez pomena čovjeka ili kolektiva, republike ili pokrajine, jer apstraktno govorenje nikog ne obavezuje, nije neophodno poznavanje ni uže ni šire sredine o kojoj se govori, ponajmanje kad je riječ o ljudima, jer pozvati nekog na odgovornost ili istaći njegove vrijednosti zahtijeva prilježno istraživanje svih činjenica i okolnosti, a to je već izazov koji prihvataju samo odlučniji.
Zaboravljena su i iskustva nekad zatvorenih ljevičara i njihova netrpeljivost prema fraziranju smatrajući ta zastranjenja “malograđanskom kompenzacijom za sopstvenu prazninu”, da je “fraziranje znak nezrelosti i njihove svijesti i njihovog stava”.
Prisjećam se i izvještaja Generalnog savjeta Četvrtom redovnom kongresu Međunarodnog udruženja radnika 1869. godine u kojem je svaka tvrdnja potkrepljena tvrdokornim činjenicama, kao kad se govori o štrajku rudara Sent-Etjena, kad je vojska ubila petnaest ljudi, pa i dvanaestogodišnju djevojčicu Ženi Pti, da bi zatim, nakon što je i buržoaska štampa uticala da se omrznuti puk povuće iz tog kraja, istaknuto: “U ovako mučnoj situaciji pojavila se sjajna ideja – prebaciti krivicu na biblijsko jare, koje je vazda pod rukama, naime, na Međunarodno udruženje radnika, izložiti ga javnom negodovanju.”
“Biblijsko jare” (na koje su neke biblijske skupine polagale ruke prenoseći na nj, simbolično, svoje grijehe i zatim ga puštali da ugine) neodoljivo podsjeća na to da se i na našim skupovima – na kojima su se godinama prenosili grijesi na drugoga – oglašavalo i živilo naše “biblijsko jare”, da ga je porodila i odnjegovala upravo otuđena apstraktna riječ.
Tako smo stigli, rekoh, i do naših dana. I pored svega što rastače savremena društvena kretanja časna je težnja bh udruženja “Josip Broz Tito” i Titovih sljedbenika da se svojom okrenutošću Titu, njegovom dugogodišnjem djelovanju, odagnaju pogubni nasrtaji ratovođa i nacionalšovinista na svim stranama našeg podneblja, podstaknuti i mudrostima koja upućuju da “sve istine koje se prećute postaju otrovne”, da je “dužnost čovjeka da kaže istinu, ali ne i da druge natjera da u nju vjeruju”.
5. oktobar 2006.
Mensur Seferović
[1] Saopštenje se oslanja na moje dvije knjige o Josipu Brozu Titu – Prvi vojnik revolucije (1977) i Tito – Vrhovni komandant (koautor V. Hlaić, 1980-1981, dva izdanja na deset domaćih i stranih jezika), zatim na moje druge knjige i istraživanja kao član Redakcije za pripremu Titovih memoara (urednik za knjigu 1941) i Redakcije memoarske dokumentacije o Vrhovnom komandantu Oružanih snaga SFRJ 1941-1980 (1984-1988).
[2] M. S., Mostarski kolopleti, str. 178, 179
[3] M. S., Krst i polumjesec u Božurevom Dolu, str. 165-227
[4]M. Seferović, Prvi vojnik revolucije, 1977, str. 31)
[5] S. Vukmanović Tempo, član Vrhovnog štaba NOVJ, heroj i junak socijalističkog rada, prije sporazuma u Dejtonu, SAD, krajem 1995. godine, dao je intervju novinaru Duge (25. XI – 8. XII 1995) i na pitanje Soleša “Kako vidi današnje događaje i aktivnost trojice zemljaka Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Momira Bulatovića”, na kraju je novokomponovani zagovarač novih ratnih okršaja rekao: “Njih trojica treba oštrije da izađu sa tim istinama i da se ne boje kritike. Oni su u pravu! Borba Srba je opravdana i na tome treba istrajati.”
[6] Zbornik NOR-a, tom IV, knj. 3, dok. 75
[7] Tito, Sabrana djela, knjiga 9, str. 37-38
[8] M. S., Kamena ognjišta, 2001, str. 38-40
[9] M. S., Istočno i zapadno od Neretve, 1981, str. 44-45
[10] M. S., Prvi vojnik revolucije, str. 53
[11] M. S., Vrhovni komandant, str. 52
[12] Odabrani govori, pisma, izjave, intervjui '93-'94, Zagreb, 1995; M. S. Kamena ognjišta, str. 294, 295
[13] Tito, Sabrana djela, knjiga 9, str. 32
[14] Svojevremeno sam sa suprugom posjetio i snimio grob Nikite Hruščova, zatekavši i njegovu ženu Ninu, i taj snimak groba objavio sam u knjizi Kamena ognjišta, str. 340.
[15] “Uloga dece komunizma u srpskoj tranziciji” (Osioni kao očevi '45 godine), NIN (Nedeljne informativne novine), Beograd, 17. avgust 2006.
[16] Muhamed Filipović, “Orijentiranje u današnjem svijetu”, Ljiljan, 12-19. avgust 2002.
[17] Engleski pisac Džansper Ridli u svojoj istorijskoj monografiji TITO piše na str. 19, 24: “... Nikad u istoriji toliko svetskih državnika i vođa nije prisustvovalo jednoj državnoj sahrani. Bilo ih je mnogo više nego na sahrani kraljice Viktorije u Londonu 1901. godine, pa čak i više nego na sahrani Džona Kenedija ili Vinstona Čerčila. Prisustvovali su toj sahrani četiri kralja, trideset i jedan predsednik države, šest prinčeva, dvadeset dva premijera vlada i četrdeset i sedam ministara inostranih poslova. Stigli su iz 128 zemalja i iz svih krajeva svijeta, s obe strane dva bloka zaokupljena hladnim ratom supersila, i iz svih neutralnih nesvrstanih zemalja.”
[18] Kuda vodi neimanje objektivnih pokazatelja o žrtvama fašističkog terora ukazuju, primjera radi: prilog književnika Vojislava Lubarde kad u 17. nastavku svog feljtona (Politika, 18. jul 1990) piše: “Čak i umjerene procjene govore da su ustaše za vrijeme II svjetskog rata, samo u BiH, ubile između 400 000 i 500 000 Srba, muškaraca, žena i djece”. U istom listu (Politika, 3. avgusta '90) pukovnik Dusan Vojnovic, autor knjige “Opstanak srpskog naroda” piše: “Izjednačavali su likvidaciju dva miliona Srba od strane ustaša, sa likvidacijom nekoliko hiljada Muslimana od strane četnika”. U mom prilogu “Potresna matematika smrti” (“Oslobođenje”, 9. septembar '90 ) izložio sam više dokumentarnih podataka do kojih su došla petorica istraživača o žrtvama terora u Hercegovini, čije su se procjene kretale od 9.019 do 14.732 žrtve. U knjizi Seada Ćupine « Izdaje i odbrana Hercegovine, 1992-1951» koja je štampana 2006. godine, kaže se da je ljeta 1941. “bačeno u jamu Čavkaricu gotovo 1.700 Bošnjaka muslimana”, a dokazano je da je u tu jamu bačeno 375 Muslimana iz nekoliko naznačenih sela. U tu jamu su bačeni i otac i majka, dvije sestre i tri brata ustanika i generala Asima Pervana. (M. S., Preboli zla, str. 60, 61, 62).
[19] M. S., Tito – Vrhovni komandant, str. 136
[20] Iskušenja, str. 85
[21] Beogradski književnik Filip David, Liciferi na sisi, DANAS, str. 28-29, Zagreb, 26. septembar 1989; M. S., Preboli zla, str. 7, 225
[22] Arhitekt Bogdan Bogdanović u predgovoru knjige Iskušenja, str. 14
[23] “Antropologija – nauka koja proučava čoveka na osnovu anatomije, fiziologije, psihologije, istorije, sociologije, filozofije, arheologije i nauke o jeziku”. Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, str. 58
[24] M. S., Umjesto dnevnika, “Komunist”, 15. avgust 1986
