“ Obama nije socijalista ali ja jesam”
Moj kolega rado prica o politici, posebno o pravima radnika, sugestivno konstatujuci da mi iz Istocne Evrope, za razliku od Amerikanaca, imamo istancan osjecaj za nepravde , misleci prije svega na dugogodisnje diktature i uticaj ruskog komunizma.
Cilj ovih razgovora je da mene i moju sestru ukljuci u akciju osnivanja unija za charter skole, koje su prije svega nastale kao suprotnost drzavnim skolama clanicama unije, ciji ucitelji, zeljeli ili ne, placaju clanarinu uniji a za uzvrat imaju odredjene privilegije. Jedna od najvecih privilegija je da ako poslije 4 godine rada u skolskom sistemu ne dobijes otkaz i uciteljski sartifikat ti od inicijalnog postane standardni , niko ti ne moze dati otkaz. U slucaju ukidanja nastavnickog radnog mjesta iz ekonomskih razloga , mora se nastavniku naci neki drugi nastavnicki posao. Ima i drugih pravila i prava, naprimjer da se otkaz ne moze dobiti u sred skolske godine vec tek po zavrsetku, i ova pravila bode oci mnogima, ne samo politicarima vec i uciteljima koji rade samnom u charter skoli, a koji su toliko protiv unija da i za sebi zele manje privilegija.
Ovakve i slicne nelogicnosti u misljenju o sopstvenoj profesiji kao da nije bio svjestan kolega- aktivista. Pitao me kako to objasnjavam . Jedan od razloga je da vecina nastavnika u ovoj skoli zivi u predgradjima a rade u gradu u siromasnijim krajevima gde ima dosta emigranata, dok ucitelji drzavnih skola pod pokroviteljstvom grada Cikaga i unije moraju zivjeti u gradu i poznavati zivot djaka koje uce. Pored toga sto su protivnici unija, imaju i otpor prema drzavnoj svojini, i svim takvim institucijama i mehanizmima koji ih podsjecaju na socijalizam ili socijalna davanja. Vecina su republikanci, i to mnogo objasnjava. Ja jos nisam odgonetnula zasto jedna latinsko-americka organizacija bira takav kadar ucitelja, ali mi je zato razgovor o Istocno evropskim zemljama i politickim diktaturama, iskristalisao poredjenje sa demokratijom Sjedinjenih Americkih Drzava.
Jeste, tacno je da je Istocna Evropa bila u strahu od diktatora i niko protiv njih nije mogao nista reci, jer bio bi odveden naprimjer na Goli otok ili bi napustio zemlju kao Milovan Djilas. U Americi je prava demokratija u politickom zivotu, u izboru prijedsednika, slobodi politickih govora, ali kad zakucaj na vrata sefa, prestaje demokratija. Gazda, vlasnik firme, director skole su jedini zakon , i nema vise mnogo razgovora. Radnik, ucitelj, prodavac, zivi u strahu od danas do sutra, svakog trenutka, iz bilo kod razloga sef ti moze reci dovidjenja bez ikakvog obrazlozenja.
Kad sam tek dosla u Cikago, nasa rodjaka je bila zamjenik dorektora Midbank a muz kompjuter programer koji je kao strucnjak pitovao po citavoj Americi. Tokom Golfske krize i ekonomske nestabilnosti u zemlji, banke su propadale. Nasa rodjaka je u subotu potpisala cek na milione dolara, a u ponedeljak je, na pocetku dana dobila ruzu i odkaz, poslije sedamnest godina rada. Ona je veoma lojalni radnik ovog sistema i poslije nekoliko prekavalifikacija postala je uspjesni prodavac kuca.
Muz je u sledecom naletu odpustanja, dobio otkaz i od onda, kao 50 godisnjak, nikad se poslu nije vratio. Moj brat nije zaboravio kad je njegovim kolegama, takodje kompjuterasima, dat otkaz tako sto im nije dato ni da udju u kancelarije vec im je obavjestenje dato na kapiji zgrade u kojoj su radili, a on je sve to gledao iza zatvorenih prozora. Sigurna sam da citaoci ovog clanka licno znaju puno ovakvih I slicnih slucajeva. Na radnom mjestu odakle sam dosla, nisam mogla napredovati ako nisam bila poslusna, niti sam mogla biti rukovodilac a bezpartijac, ali nisam bila u nemilosti sefa kad je u pitanju gubljenja posla .
I ovog puta na moj komentar moj kolega se iznenadio, takvu paralelu nije pravio izmedju ta dva sistema.
U politici je u Americi demokratija ali ne u ekonomiji i radnim odnosima, u jednom drustvu dva sistema, jedan covjek sa dva lica a ne znaju jedan za drugoga, suprotnih osjecanja i djelovanja, prava sizofrenija.
A onda sam procitala clanak , u Cikago Tribune, “Obama nije socijalista.”( “Obama is no Socialist”, Sunday, November 1, 2009) kao nastavak price na temu zdravstvenog osiguranja gdje Obama pokusava da reformise zdravstvo i unese jedan segment socijalnih ideja, bez reforme citavog sistema. Obama nije socijalista jer ne zadire u reformu kapitalistikog ekonomskog sistema “…Mi zelimo da ojacamo vlast radnog covjeka ( I da se obnovi pravo da se organizuju unije) tako da se demokratija ne zavrsi kad se gradjanin zaposli” , kazu pisci ovog clanka, Frank Liewellin, director Socijal demokrata Amerike I Joseph Schwartz, profesor politickih nauka Temple University . Predstavnici americkih social demokrata i pisci ovog clanka ne traze, rekla bih ovom prilikom, od Obame, totalnu reformu drustvenog i ekonomskog sistema, vec mu daje podrsku za uspjeh u promjeni postojeceg zdravstvenog osiguranja na koje bi trebalo da imaju pravo svi gradjani SAD, kako se smatra, u najdemokratskijoj zemlji svijeta.
Obama ubacuje drzavnu organizaciju za zdravstvo kao konkurenciju privatnim sektorima, suprotstavlja drzavnu privatnoj svojini ne bili smanjio troskove zdravstvenih megalomania. I mnogi su zbog toga u panici, kao moje kolege na poslu, bilo koji vid drzavne svojine im stvara veci otpor nego svakodnevni straha od gubljenja posla.
Novinar Ron Grossman konstatuje “ Socijalisti su se okupili u Evanstonu da sanjaju” ( Chicago Tribune, November 15, Section 1, strana 25), ucesnici trodnevne konferencije social-demokrata SAD u Cikagu, koga zovu mjesto gdje se stvorila ova politika radnicke klase, na bedzu imaju napisano “ Obama nije socijalista ali ja jesam”.( “Obama is not Socialist But I am”). U njihovoj viziji buducnosti bez sefova i straha ucesnici konferencije isticu razliku izmedju njih i predjednika Obame. Biti socijalista, po njima znaci ostati vjeran snovima.
Ova moja razmisljanja ne idu u prilog ni jednom sistemu, u kojem zivim ili sam zivjela, vec su zelja da se nadju neka nova rijesenja. Mozda promjene za koje se bori moj kolega ili predsjednik Obama nisu samo tablete za drustvenu bolest koju nazvah sizofrenijom, vec modifikacije koje vode necem novom , trecem , uravnotezenijem.
Moj kolega rado prica o politici, posebno o pravima radnika, sugestivno konstatujuci da mi iz Istocne Evrope, za razliku od Amerikanaca, imamo istancan osjecaj za nepravde , misleci prije svega na dugogodisnje diktature i uticaj ruskog komunizma.
Cilj ovih razgovora je da mene i moju sestru ukljuci u akciju osnivanja unija za charter skole, koje su prije svega nastale kao suprotnost drzavnim skolama clanicama unije, ciji ucitelji, zeljeli ili ne, placaju clanarinu uniji a za uzvrat imaju odredjene privilegije. Jedna od najvecih privilegija je da ako poslije 4 godine rada u skolskom sistemu ne dobijes otkaz i uciteljski sartifikat ti od inicijalnog postane standardni , niko ti ne moze dati otkaz. U slucaju ukidanja nastavnickog radnog mjesta iz ekonomskih razloga , mora se nastavniku naci neki drugi nastavnicki posao. Ima i drugih pravila i prava, naprimjer da se otkaz ne moze dobiti u sred skolske godine vec tek po zavrsetku, i ova pravila bode oci mnogima, ne samo politicarima vec i uciteljima koji rade samnom u charter skoli, a koji su toliko protiv unija da i za sebi zele manje privilegija.
Ovakve i slicne nelogicnosti u misljenju o sopstvenoj profesiji kao da nije bio svjestan kolega- aktivista. Pitao me kako to objasnjavam . Jedan od razloga je da vecina nastavnika u ovoj skoli zivi u predgradjima a rade u gradu u siromasnijim krajevima gde ima dosta emigranata, dok ucitelji drzavnih skola pod pokroviteljstvom grada Cikaga i unije moraju zivjeti u gradu i poznavati zivot djaka koje uce. Pored toga sto su protivnici unija, imaju i otpor prema drzavnoj svojini, i svim takvim institucijama i mehanizmima koji ih podsjecaju na socijalizam ili socijalna davanja. Vecina su republikanci, i to mnogo objasnjava. Ja jos nisam odgonetnula zasto jedna latinsko-americka organizacija bira takav kadar ucitelja, ali mi je zato razgovor o Istocno evropskim zemljama i politickim diktaturama, iskristalisao poredjenje sa demokratijom Sjedinjenih Americkih Drzava.
Jeste, tacno je da je Istocna Evropa bila u strahu od diktatora i niko protiv njih nije mogao nista reci, jer bio bi odveden naprimjer na Goli otok ili bi napustio zemlju kao Milovan Djilas. U Americi je prava demokratija u politickom zivotu, u izboru prijedsednika, slobodi politickih govora, ali kad zakucaj na vrata sefa, prestaje demokratija. Gazda, vlasnik firme, director skole su jedini zakon , i nema vise mnogo razgovora. Radnik, ucitelj, prodavac, zivi u strahu od danas do sutra, svakog trenutka, iz bilo kod razloga sef ti moze reci dovidjenja bez ikakvog obrazlozenja.
Kad sam tek dosla u Cikago, nasa rodjaka je bila zamjenik dorektora Midbank a muz kompjuter programer koji je kao strucnjak pitovao po citavoj Americi. Tokom Golfske krize i ekonomske nestabilnosti u zemlji, banke su propadale. Nasa rodjaka je u subotu potpisala cek na milione dolara, a u ponedeljak je, na pocetku dana dobila ruzu i odkaz, poslije sedamnest godina rada. Ona je veoma lojalni radnik ovog sistema i poslije nekoliko prekavalifikacija postala je uspjesni prodavac kuca.
Muz je u sledecom naletu odpustanja, dobio otkaz i od onda, kao 50 godisnjak, nikad se poslu nije vratio. Moj brat nije zaboravio kad je njegovim kolegama, takodje kompjuterasima, dat otkaz tako sto im nije dato ni da udju u kancelarije vec im je obavjestenje dato na kapiji zgrade u kojoj su radili, a on je sve to gledao iza zatvorenih prozora. Sigurna sam da citaoci ovog clanka licno znaju puno ovakvih I slicnih slucajeva. Na radnom mjestu odakle sam dosla, nisam mogla napredovati ako nisam bila poslusna, niti sam mogla biti rukovodilac a bezpartijac, ali nisam bila u nemilosti sefa kad je u pitanju gubljenja posla .
I ovog puta na moj komentar moj kolega se iznenadio, takvu paralelu nije pravio izmedju ta dva sistema.
U politici je u Americi demokratija ali ne u ekonomiji i radnim odnosima, u jednom drustvu dva sistema, jedan covjek sa dva lica a ne znaju jedan za drugoga, suprotnih osjecanja i djelovanja, prava sizofrenija.
A onda sam procitala clanak , u Cikago Tribune, “Obama nije socijalista.”( “Obama is no Socialist”, Sunday, November 1, 2009) kao nastavak price na temu zdravstvenog osiguranja gdje Obama pokusava da reformise zdravstvo i unese jedan segment socijalnih ideja, bez reforme citavog sistema. Obama nije socijalista jer ne zadire u reformu kapitalistikog ekonomskog sistema “…Mi zelimo da ojacamo vlast radnog covjeka ( I da se obnovi pravo da se organizuju unije) tako da se demokratija ne zavrsi kad se gradjanin zaposli” , kazu pisci ovog clanka, Frank Liewellin, director Socijal demokrata Amerike I Joseph Schwartz, profesor politickih nauka Temple University . Predstavnici americkih social demokrata i pisci ovog clanka ne traze, rekla bih ovom prilikom, od Obame, totalnu reformu drustvenog i ekonomskog sistema, vec mu daje podrsku za uspjeh u promjeni postojeceg zdravstvenog osiguranja na koje bi trebalo da imaju pravo svi gradjani SAD, kako se smatra, u najdemokratskijoj zemlji svijeta.
Obama ubacuje drzavnu organizaciju za zdravstvo kao konkurenciju privatnim sektorima, suprotstavlja drzavnu privatnoj svojini ne bili smanjio troskove zdravstvenih megalomania. I mnogi su zbog toga u panici, kao moje kolege na poslu, bilo koji vid drzavne svojine im stvara veci otpor nego svakodnevni straha od gubljenja posla.
Novinar Ron Grossman konstatuje “ Socijalisti su se okupili u Evanstonu da sanjaju” ( Chicago Tribune, November 15, Section 1, strana 25), ucesnici trodnevne konferencije social-demokrata SAD u Cikagu, koga zovu mjesto gdje se stvorila ova politika radnicke klase, na bedzu imaju napisano “ Obama nije socijalista ali ja jesam”.( “Obama is not Socialist But I am”). U njihovoj viziji buducnosti bez sefova i straha ucesnici konferencije isticu razliku izmedju njih i predjednika Obame. Biti socijalista, po njima znaci ostati vjeran snovima.
Ova moja razmisljanja ne idu u prilog ni jednom sistemu, u kojem zivim ili sam zivjela, vec su zelja da se nadju neka nova rijesenja. Mozda promjene za koje se bori moj kolega ili predsjednik Obama nisu samo tablete za drustvenu bolest koju nazvah sizofrenijom, vec modifikacije koje vode necem novom , trecem , uravnotezenijem.
