Putopis: Amerike

Pet godina od hurikana Katrine, refleksije sa puta u Memfis, Vikisburg, Njuorleans i Litl Rok 2005. i naftne mrlje u Meksickom zalivu 2010

                              Vrijeme leti, i da nije podsjecanja na katastrofu koju je donio hurikan Katrina Njuorleansu i juznim dijelovima drzave Luizijane, da nije nedavnih udarnih vijesti o izlijevanju naftne busotine i  mrljama u Meksickom zalivu,  Obamine posjete  nekada svjetski atraktivnom gradu u kojem je bas juce sa porodicom nakon ljetovanja na Marta ostrvu jeo kobasice od krokodila, ali i osudio bivsu vlast da je zapostavila i iznevjerila ljude u doba katastrofe (nakon koje je ustanovljen u okviru FEMA organizacije Djecji fond za spasavanje skola, univerziteta, obdanista u slucaju nesreca), skoro da bih pocela i zaboravljati jedan od najkvalitetnijih i najdinamicnijih putovanja po Americi sa muzem i  Drnovsecima 2005, dakle, samo jednu godinu nakon cunamija u Aziji, i godinu prije katastrofe koja podsjeca na ovu  sada u Pakistanu gdje   brojni nesrecnici ostaju bez zivota i  tesko stecene sirotinje.

                               Globalno zagrijevanje odnosi svoj danak, i ako se nesto ne preduzme na svjetskom nivou, svi su izgledi da cemo biti svjedoci, nadam se ne i zrtve novih kataklizmi.

                      Ostavljajuci zabrinute roditelje Sefiku i Mensura u Cikagu na brigu i cuvanje Demijanu, po cici zimi  i ledu uputismo se autoputem 55  novim Zdenkovim Ford-om na dugacak put  preko drzava Ilinoisa, Misurija i Nesvila u  Memfis- Tenesi, zatim u Njuorleans, Baton Ruz,  Meksicki zaliv u Luizijani, i  Litl Rok u  Arkanzasu , s ciljem da bozicnu noc provedemo  u crkvi u kojoj je Elvis Aaron  Prisli ucio gospel crnacku duhovnu muziku, da obidjemo njegovu kucu, zatim  americki National Civil Rights Museum otvoren 1991  u bivsem Lorraine Motelu  u centru Memfisa, u drzavi Tenesi,  u kojem je  4. Aprila 1968. ubijen Martin Luter King, i  vec pomenuti Klintonov predsjednicki muzej u Litl Roku, drzavi Akrkanzas u kojoj je bivsi predjsednik bio najmladji guverner.

                          Naravno, da se provedemo uz dobru muziku na Beale ulici u Bi Bi King-ovom restoranu za Novu godinu, kojeg smo uzivo prosle  2009.  godine slusali  na koncertu u Raviniji , a Sanja je  kao historicarka i profesorica insistirala da obavezno detaljno obidjemo i  lapidarijum-Muzej gradjanskog rata na otvorenom, autenticnom terenu u Vikisburgu koji se uz Misisipi rijeku proteze na 16 milja sa oznakama crvenom bojom za  Armiju sjevera  i plavom za Armiju juga, koji uzivo docarava jednu od najvaznijih i odlucujucih bitaka u civilnom ratu u americkoj historiji, koju inace predaje u skoli i fakultetu, a i zbog sina  Emina i svih nas , a  Drago i ja dodali smo plantaze u Baton Ruzu i parobrode po Missisipiju,  voznju brodom po mocvarama, i obavezno dobre restorane u internacionalnom gradu Nju Orleansu,  pa se tako nas plan stalno dopunjavao i prosirivao, iako je baza  mjesecima prije puta postavljena, hoteli rezervisani preko interneta, dzepovi napunjeni dolarima.

                      Ni odmakli nismo, a pored autoputa  leze  prevrnuti kamioni, automobili, nebo su parale sirene milicijskih i ambulantnih kola, vozili smo se prakticno po ledu, isklizavali povremeno, nahvatali se straha u startu, cak pomisljali i da se vratimo, jednom rijecju, pocetak je bio depresivan, a dobro smo se i zabrinuli u sta ulazimo. 

                  Zet Zdenko je vozio (cijelim putem u odlasku i povratku po sopstvenoj zelji), Sanja pored njega na glas preslisavala plan i program, a Drago, Emin i ja uzivali  na zadnjem sjedistu  kao i uvijek sa nasim voljenim necakom i sestricem, koji je slusao muziku preko slusalica, pa smo se pitali hoce li mu biti sa nama dosadno posto je vec pocinjao da bude djecacic, a ne nasa beba kako smo ga  od milja zvali, a i sad ga tako zovemo samo kad smo nasamo, ne pred drugima.

                   Dok ovo pisem kako bih od zaborava otrgla jedan od nasih, kao sto rekoh najboljih novogodisnjih putovanja po Americi,  koje inace obicavamo s obzirom da nas dvije sestre, buduci prosvjetni radnici i Emin, sada srednjoskolac imamo desetodnedne zimske raspuste, a i da malo presjecemo duge, hladne i vjetrovite cikaske zime, zajednicki planiramo i ostvarujemo godinama, stalno zvrckam telefonom svima iz grupe kako bih dopunila neke detalje koji su vec izblijedili ili se izgublili, pa je ovaj putopis na neki nacin opet nase zajednicko djelo.

           Luizijana, drzava mocnog Misisipija, jezera i mocvara

                       Drago mi kaze da , je juce u Cikago rijeci pronadjen jedan od dva  primjecena krokodila. Cesto smo tuda plovili dok smo imali nasu jahtu Belu, i sama pomisao da se u  cistom i toplom Micigenskom jezeru  mogu pojaviti krokodili, naprosto me uzasnula, a u stvari me i podsjetila na izlet u mocvare, gdje smo ih posmatrali, dodirivali, sa krokodilcicima bebama se igrali , slikali, i najzad i jeli snicle, kobasice  i hamburgere u obliznjem  krokodoko resoranu.

                   Pa kako su  ove kroke stigle u nas kraj? Kazu da ih neki ljudi drze po kucama kao kucne ljubimce, pa kad porastu , jer ih ne mogu drzati ( gdje? u tegli, kofi, lavoru, skafu, kadi), jednostavno ih puste u rijeku gdje odrastu i postanu vidljivi, a kao takvi i plijen za ulov.

                 U mocvarama Luizijane je sve to izgledalo prirodno, tu im je kuca, iako za mene daleko im lijepa kuca, a filmovi o Vijetnamu , vecinom snimani bas u ovim krajevima, ozivljeli su dok smo u povecoj grupi plovili specijalno dizajniranim brodicima za plovidbu po mocvarama.

              Kazu da bjegunci raznih vrsta, od zakona, od poreza, od ko zna sve ne cega, zive u ovim mocvarama godinama i decenijama nikada ne otkriveni, kao i obicni beskucnici ili  siromasi, da odatle nekako camcima odlaze na poslice tek da bi imali od cega da se prehrane, a mnogi i prose, pa smo takve neke cartrnje imali priliku i da vidimo.Tu zive i lokalni Indijanci ne mjenjajuci nista od svojih navika i obicaja.  

                U komplesu mocvara Atchafalaya bazena, najvecoj sumi u vodi  koja se stalno mjenja zavisno od padavina i poplava, ima svega, ogromnih stabala , gigantskih aligatora od po 200 i vise kilograma, vrsnjaka davno iscezlih dinosaurusa ( kazu da oni nisu iscezli jer zive u vodi), ogromnih kornjaca od po stotinjak kila, takodje prehistorijskih bica koja zive pola u vodi, pola na zemlji, ptica, zmija i reptila, to je potpuno jedan drukciji svijet koji ste samo gledali na ekranima, a kad je uzivo, bogami strasi i plasi uveliko.

                  Kad su mali, i krokodilcici su slatki, kaze Drago, dok Emin  nekako kiselo uzima tu bebicu u ruke, i brze bolje ga daje mami, a potom i tetki.

               Samo meso od krokodila se ne razlikuje mnogo od recimo piletine, mada sam osjecaj da znas sta jedes ubija pravi apetit, istina kako kome, Dragu bas ni malo ne smeta. Zavidimo mu na toj kulinarskoj sirini,  kao sto su i meni toliko godina ranije u Kini moje kolege zavidjele na odvaznosti da probam ni vise ni manje nego 15 jela od raznih zmija, o cemu sam  pisala u mom kineskom dnevniku.

               Pored krokodila, ovdje mozete vidjeti cudnovatih ptica, i cvijeca, ali je nekako sama atmosfera bila mracna, a Sanju cinila uznemirenom, stalno je gledala betonske stubove na kojima su visili autoputevi okruzeni ogromnim vodama jezera, pa se pitala sta bi bilo kad bi nesto od toga popustilo na  Maurepas i  Pontchartrain jezerima, a Zdenko po uzoj profesiji hidro inzenjer- gradjevinac, objasnjavao nam je konstrukcije i levele zastitnih oboda, godinu dana  prije Katrine, pa kad se desila, Sanja kao da i nije bila iznenadjena, kao da je svojim smrknutim licem govorila- tacno sam osjecala da ce biti belaja, kadli tadli.

                

  Njuorleans, nekadasnji biser dzeza i raspusnih karnevala

                  Zbog voda, kisa, vlaga i polutropske klime koju ima, Nju orleansko groblje je specificno po tome sto se umrli ne ukopavaju u zemlju nego iznad zemlje u kamenim grobnicama, jer bi ih inace voda podlokala i odnijela zemlja zbog cestih padavina i odrona, pa je i to groblje bilo dio unikatnog iskustva nigdje do tada vidjenog.

                  U centu svega ovoga , Nju Orleansa i Baton Ruza, ucili smo o kulturi i kulinarstvu  Cajun, Kreol i Francuskih ljudi, toj cuvenoj kuhinji sa dosta zacina,  sa puno sea food, tj skampi, , rakova, ostriga, svih ostalih skoljki, riba, a muzika na pasticnim plehovima okacenim po grudima muzicara iz Dixieland Jazz grupe, uz jos neke cudne instrumente i specificnim melosom, takodje nas je  prijatno zabavljala.

                   Sjecam se prve veceri u Njuorleansu u nasem prekrasnom hotelu u centru Francuske cetvrti, uz kamine i kucice od cokolade, dzindzerbredice kako smo ih od milja nazvali, sve su bili bijelci, i ta slika mi se urezala tokom citavog puta, crnce smo vidjeli samo kao usluzno osoblje, i izvan Francuske cetvrti gdje im je prakticno bio zabranjen ulaz, zbog, kako su to objasnjavali, sigurnosnih razloga da im ne rastjeruju goste iz citavog svijeta, pa kad se desila katastrofa sa Katrinom i slike sirotinje i bijede preplavile svijet, ispalo je da je taj glamur ovoga inace prelijepoga grada bio vjestacki, nije odrazavao realno stanje na terenu sto smo mi zakljucili i komentarisali nakon dan dva boravka, kad su nam te cinjenice upadale u oci svakodnevno, i zbog kojih se nismo do kraja mogli opustiti  i uzivati u onome sto se nama sa dubokim dzepovima pruzalo na dlanu, tako lijepo upakovano.

                    Iz Njuorleansa je i cuvena filmska glumica Patricia Clarkson cija je mama lokalna politicarka,  a deda osnivac tamosnjeg pozorista i kulturnog centra, neki filmski kriticari  kazu naslijednica Meril Strip, veoma obrazovana sa diplomom Jela, i pet sestara koje tu zive i imanju “normalne” uobicajene poslove, koju cesto mozete vidjeti sa svojom mamom kako ispija kafe u odlicnom Café du Monde, i koja kaze da joj je ovaj grad najljepsi na svijetu, a u kojem je svojevremeno pio i bancio na karnevalu Mardi Gras i cuveni pisac Scott Fitzgerald, o cemu je pisao u jednoj svojoj prici. I Mark Tven je tu pisao svoje knjige, dok su ulicni muzicari zabavljali i tada i sada turiste, Emin i ja smo se kocijama sa konjima vozali po gradu, dok su ostali pijuckali svoja pica po kaficima, Zdenko razgledao antikvarnice, spajali smo se i razdvajali prema afinitetima sta ko voli da vidi, momci su zavirili i u obliznju kockarnicu cisto da ih mine dusa , da vide gdje to kulja ogroman svijet u potrazi za srecom…

                   Za one koji vole koktele, kazu da su  na pravom rodnom mjestu koktela, medju kojima su najpoznatiji Sazerac, Ramos Gin Fizz, Absinthe Suisesse, Brandy Milk Punch, a izumjela ih je Antoan Peico, zena koja je stigla iz Dominikanske republike krajem 1700, nakon pobune robova, i nadjenula im ime  cocktail, mjesajuci rumove, ljekovite biljke, razne svjeze sokove .

                        U ogromnom, od sedam spojenih zgrada iz 18 i 19 vijeka, odlicnom Nacionalnom muzeju na samom trgu i centru grada, mozete vidjeti  vise od milion izlozenih predmeta, dokumenata, slika, knjiga, pisama, porodicnih donacija, mapa, mikrofilmova iz kolonijalnih arhiva Francuske, Spanije, Kube. Tu je i citaonica, biblioteka za istazivace iz cijeloga svijeta, kao i Kolekcija Leile i Kempera Vilijamsa iz 1966.  sa izlozbama o Industriji pamuka u Njuorleansu, Mardi Gras balovima, dzezu, drzavnicima i razvoju Luizijane, od pocetaka grada iz 1718 do kraja 20 vijeka, original dokument o kupovini Luizijane od Francuza, a ovaj bogati general najzad je poklonio i svoju kucu gradu sa svojim namjestajem, sa antikvarijatima, umjetninama i knjigama.

                      U gradu mozete vidjeti i pomorski vojni muzej sa  cuvenim brodom USS Kidd, koji je tokom Drugog svjetskog rata unistavao neprijateljske podmornice, i kojeg je u Okinavi pogodio japanski  kamikaza probivsi avionsku  odbranu 1 avgusta 1945 godine, ubivsi 38 ljudi, i ranivsi 55, koji uz ostale eksponate predstavlja ne samo turisticku atrakciju nego i naucni centar  .

                       U lokalnim novinama WYAT citamo intervju sa Joshua Clarkom, urednikom iz Light Nju Orleans Press, malim izdavacem o najnovijim izdanjima: antologiji French Quarter Fiction, zatim memoarima Dzudi Klark “Southern Fried Divorce”, i knjizi poezije cuvenog afro americkog pjesnika Barry Glifforda. Sve tri knjige dobile su vec ugledne nagrade, a vise o tome mozete saznati na www.frenchquarterfiction.com Knjigu memoara otkupio je veliki izdavac Penguin i objavio u prvih 55.000 primjeraka, sto se smatra velikim uspjehom. Gospodin Klark pise i knjigu intervjua sa piscima iz drzave Misisipi, koja je iznjedrila najvise najboljih americkih pisaca, vise od bilo koje druge drzave. I to iz kraja koji je bio najduze najnerazvijenije i najzapustenije podrucje, sa ropstvom i segregacijom, nepismenoscu, ili bas zbog svega toga.

Kazu da je Gibsonova poezija tako dobra da se mozete glasno smijati i tiho plakati u isto vrijeme. Svi manje vise zakljucuju u svojim radovima da Njuorleans moze biti “lovely and deadly” znaci divno i grozno mjesto u isto vrijeme, zavisi u cemu se zadesite, i cemu ste svjedokom. Klark je napisao i svoje memoare pod nazivom “Fantomski otac”, a na pitanje kako bi volio da mu pise na grobu, rekao je: “ Kao kauboj poeta jucerasnjice ( bio je licni prijatelj sa Keruakom i Ginsbergom)

“Here he lies, the Idaho kid, the only time he ever did”, sto je prepisao sa jednog nadgrobnog spomenika.

 I dodao: napisao je pjesmu pod nazivom September 11, 2001:

“The Chinese use to say; in parting from a person perceived as an adversary; May you live in interesting times” i kaze, To je nasa nova adresa, misli na Ameriku. (Prevod: Kinezi obicavaju da kazu; kad se rastavljate od dragih ljudi, pozelite im kao vrhunsko dobro da zive u interesantna vremena”)  Na zalost, niko tada nije znao da ce se dogoditi nesreca  samo jednu godinu poslije ovoga razgovora. Da li je jos uvijek Mr. Klark u ovome gradu?

              Plantaze- bogatstvo i glamur na  crnackom znoju napravljeni

Sat vremena voznje of Njuorleansa, u okolini glavnog grada Luizijane Botom Ruza, nalaze se mnogobrojne, restaurirane i dobro posjecene plantaze. A kostimirani vodici  docaravali su nekada davno proslo vrijeme tako upecatljivo da  smo se osjecali starijima za nekoliko vjekova, uslijed plantaza pamuka, secerne trske, uz prepoznatljivu komfornu arhitekturu bogataskih kuca, sa balkonima od cipke  kovanog gvozdja.

               Plantaze i ove lijepe kuce nalaze se duz Misisipi rijeke kojom su dolazili parobrodi u koje su utovarali pamuk, secer i ostale proizvode sa plantaza koje su obradjivali robovi.

              U Laura plantazi, koju su citavu deceniju vodile cetiri zene, Emin se odvojio spontano od nas ponesen tuznom pricom o robovima, i citavo vrijeme ture pratio je zenu vodica, inace profesora historije, a narocito ga se dojmio grad robova, pijaca na kojoj su se kupovali, preprodavali, pregledali, utvrdjivala im se cijena prema polu, godinama, zdravlju, snazi, mogucnostima. Kuca je dozivjela pozar 2004,  pa kad smo je obilazili jos je bila pod rekonstrukcijom.

              U prodavnici suvenira kupili smo knjige o jakim zenama Luizijane, koje zasluzuju cijelu pricu i o kojima je vise pisala Sanja. Ovu turu pod naslovom “Ropstvo u Kreolskoj Luizijani” je  Lonely Planet, cuvena izdavacka kuca turistickih knjiga  proglasila za jednu od najboljih historijskih tura u Americi jer otkriva 200 godina dugu historiju vlasnika, njihovih porodica, robova, djece sa ove plantaze secerne trske. Plantaza posjeduje 5000  stranica francuskih dokumenata, kao i memoare njene vlasnice pod naslovom “Memoari kuce sa stare plantaze” izgradjene 1805 godine koja ima okolo 12 kucica i djelom gdje su bili robovi, i na kojoj su se snimale mnoge emisije. Kao da se osjeca suptropski miris u vazduhu, cuje klepetanje vagoncica koji dovoze tovare  svoje u krvi i znoju crnaca natovarene secerne trske do dokova Misisipija koji ih parobrodima prevoze do preradjivackih destinacija. Sve ovo duz tzv. “Luizijana velikog rjecnog puta” kao simbola bogatstva, zbog kojeg je ovaj put prozvan “Put bogatih”. U neposredoj blizini izgradjena je i prva crnacka katolicka crkva, prva skola, prodavnice.

            Najstarija  dokumentovana plantaza iz 1787 je Destrehanova , i nalazi se u dolini Misisipija kao i ostale, ali je najbliza gradu. U njoj se nalazi  originalni dokument iz 1806 godine koji je potpisao Tomas Dzeferson, u kojem  se kaze da se bivsi vlasnik ove plantaze postavlja u Orleanski teritorijalni savjet.  A njen vlasnik je Zan Noel Destrehan, sin francuskog politicara, koju je sagradio u ranom lujizijanskom kolonijalnom stilu. On i njegov zet , koji je bio prvi  gradonacelnik Njuorleansa, usavrsili su proces granulacije secera i zapoceli industriju koja se pokazala kao najunosnija u citavoj drzavi.

           Inace, sat i nesto od centra Njuorleansa nalaze se i plantaze i mocvare, pa za 100 tinjak dolara po osobi mozete imati ture mocvara, plantaza i  skroman rucak, sto smo i mi uradili. Glavni grad Luizijane, Baton Ruz dobio je naziv  po crvenim ciglama koje su ondasnji Indijanci koristili u gradjevinarstvu.

               Najbolji utisak u smislu docaravanja tog na znoju robova izgradjenom bogatstvu na mene ostavila je cuvena Oak Alley plantaza, koja je od svih najvise fotografisana, izgradio je 1839 godine Zak Telesfor Roman, bogati kreolac , vlasnik imanja secerne trske, svojoj zeni koju je jedva privolio da se iz Njuorleansa preseli na plantazu i internacionalno je poznata po aleji  od 28 starih hrastova, vjeruje se starih preko 300 godina, i sada je koriste kao radnu plantazu, samo bez robova, a obicno sve imaju dobre restorane sa autenticnom kuhinjom i muzkom, dok su neke na originalnim mjestima nekadasnjih robova izgradili replike sa  “bad and breakfast”, dakle, sve je podredjeno turizmu.

                       U  kuci plantaze Houmas sniman je film  serija “Sjever i jug” o gradjanskom ratu u Americi Vilijema Rasela, koji smo i mi u bivsoj Jugoslaviji redovno i bez daha pratili ako se sjecate, i “Tise , tise Sarlota” sa Bet Dejvis kojoj je posvecena jedna soba sa fotosima i memorabilijama sa snimanja, kao i dokumentarci o njihovom prisustvu u regiji. Tu je i mala kapelica za vjencanja koja se i danas koristi, a cijela kuca, kao i sve ostale, sluze za specijalne dogadjaje, vjencanja, konferencije, simpozijume na koje dolaze ljudi iz citavoga svijeta.Tu je i porekrasna botanicka basta puna kamelija, ruza, azaleja, irisa, i vodenih ljiljana. Kuca koja ima 21 sobu i plantazu dobili su ime  po Inidjancima koji su zivjeli na ovoj zemlji, i koje je vodila kao poglavica zena. To je najveca plantaza secerne trske u Americi.  Inace, sve plantaze su pod zastitom drzave kao historijski spomenici.

                       San Francisko plantaza izgleda kao neka dzamija sa dvorcem na bliskom istoku, tu je bila i prva javna skola, a galerija na spratu u elegantnoj plavoj boji povezana je sa istom takvom bojom kako smo ga nazvali minaretom, iako je to neka vrsta hambara, ostave…

                     U Magnolija plantazi organziju se studijski boravci, ljetni kampovi, tu se  gaji organsko voce i povrce, biljke, kuha se u ljetnjim kuhinjama na otvorenom jer nikada kuhinje nisu ni bile u glavnim kucama, sluzi se mladi golub kao nekadasnji specijalitet ranih kolonijalnih dana. Tu se rodio i pisac Ernest Gaines koji je opisivao zivot na plantazi, a izmedju kuce vlasnika i robova, postojao je jos jedan tip kuce, nadzornika, sa nesto vise prostora i boljeg namjestaja.

                           Upada u oci da u ovim brosurama dominira hvala i slava nekadasnjih vremena, a manje se govori o ropstvu na kojem je sve zasnovano osim Laure i Magnolije, pa ako vas put nanese u ove krajeve, prvo obavezno obidjite ove dvije plantaze, a i ostale, sto da ne, sve su na  obalama mocne Misisipi rijeke, kojom smo plovili na velikom parobrodu, imali kreolski rucak uz muziku, a potom na vrhu solitera sa prozorima od poda do vrha, u luksuzno opremljenom restoranu pijuckali nasa pica i posmatrali centar grada i Francusku cetvrt dok se restoran polako okretao 360 stepeni.

                   Taj pogled  na bodove Misisipija i nas hotel  bio je nesto nezaboravno, i u vrijeme katastrofe kada je zbog hurikana Katrine grad stradao od poplava jer su popustile brane o kojima nam je govorio Zdenko, ostao nam je kao nesto nestvarno u sudaru sa tragikom realnosti.

                          U skoli, radila sam sa svojim studentima projekt o Katrini , rekla sam im da izaberu iz Cikaskog tribuna nesto sto ih se najvise doima, da napisu svoje misli i osjecanja, pa neke od tih radova uklapam u moju pricu o ovom gradu koji vise nikad nece biti kao sto je bio.  

                             Manje od polovine ucenika izabralo je Katrinu, ostali su pisali o sportu, modi, razonodi. Sjecam se da je Sari, uciteljica i koleginica, inace Jevrejka odlucila da dio ljeta provede u Njuorleansu kao volonter, molila nas je sve u skoli za donaciju, i kad sam je pitala koliko je skupila, rekla mi je da smo  samo Sanja i ja  donirale, niko drugi.

                       Meni je ostao u  sjecanju tekst o petogodisnjem djecaku koji je spasio sedam malisana, mladjih od njega, i pokusavala sam da pronadjem taj clancic koji je prosao prilicno nezapazeno umjesto da se djecak proglasio nacionalnim herojem.

                    Sve u svemu, Amerika nije adekvatno odgovorila katastrofi, redali su se skandali, malverzacije, pronevjere nacionalnih fondova, nespremnost, bila je to velika sramota koju je svijet posmatrao u cudu. Borci za crnacka prava optuzivali su bijelu Ameriku da je to tako sto je u pitanju crnacka sirotinja, tu je procenat nepismenosti najveci od svih 50 drzava, da su bili  bijelci u pitanju…Da su bili hriscani a ne muslimani u Bosni…I tako u nedogled.

                     Njuorleanske  karnevalske bahanalije, cuveni Mardi Gras, koji je privlacio hedoniste iz cijeloga svijeta, sada ipak obuhvata i strah i tuga pri pomisli na nedavnu kataklizmu u kojoj se pokazalo da Amerika i danas ima svoje sirotinje kojom bi se mogla stidjeti.

                Nakon osvjezenja i odmora  sa obilaska plantaza, u centru grada vecerali smo kod “Dvije sestre” kreolsku, kajunsku i francusku hranu, i dan danas ne razumijemo sta je cije, toliko su se ti uticaji pomijesali i zapravo dali jedan poseban kuhar hrane iz vremena od prije gradjanskog rata. Ukratko, dosta ribe, plodova mora, sa dosta zacina i povrca.

                       Voznja parobrodom bila je prava avantura, diksi muzika, kajun hrana, odlican vodic, koji nam kaze  da su francuski, irski, engleski i njemacki veleposjednici doveli  ovdje pola miliona imigranata kojima je podignut i spomenik oko kojeg smo se slikali, jer se odnosi i na nas, iako bas i nismo dosli svojom voljom, ne svi. Tu je i spomenik Holokaustu koji su podigli otac i sin Blumberg. I nesto razmisljam  kako prakticno nema grada kojeg smo posjetili a da  nema Holocaust muzuj, u Njujorku na Menhetnu u kojem poznati glumci kao Meril Strip i Al Pacino rade kao volonteri, u  Hobokenu gdje nam zive brat Vanja i snaha Marija, Majamiju, u Cikagu, u St Luisu,  sada ovdje,  sto svjedoci koliko Jevreji postuju svoje zrtve i ne dozvoljavaju da se taj planetarni zlocin nikada ne zaboravi.

                            Sa parobroda vidi se i Alzirska cetvrt, nazvana po Alzircima koji su sa Francuzima doplovili davno u ove krajeve ( lokalne novne traze arapske prevodioce za novinarske, prevodilacke i turisticke  poslove), predivna katedrala u kojoj je Napoleon potpisao ugovor sa Amerikancima kada im je prodao Luizijanu, tu je i guvernerova kuca, prvi  izgradjen apartman kompleks u drzavi,  kroz ovu luku ide 64 % ulaznog prometa u Ameriku, tu se utovaruju bale pamuka sa plantaza, secerna trska, ( odavde je cuveni Domino secer, poslije Brazila Amerika je najveci proizvodjac secera), tu je veliki prodajni centar koji non stop radi, tu su skladista kafe pa citav rejon divno mirise, tzv Frenc market.

                               Citav grad je ispod nivoa mora, i to mi nikako nije uzalilo u glavu, nisam mogla da zamislim kako to tehnicki izgleda, znam da me je plasilo kao i Sanju… U ovim krajevima tokom Revolucionalrnog rata izmedju Engleza i prvih kolonista ovdje  su se vodila zadnje bitke, jer nisu znali da je rat zavrsen, pa je poginulo 200 Britanaca i 17 Amerikanaca, kakva sudbina…zatim, vide se naftne cijevi, stari studio gdje je Tom Kruz glumio u nekom filmu, i sve to stane u voznju sa ruckom, predivno… Vidjeli smo i krokodilsku farmu, kupili sareno perje za ludu noc, kafu , divan akvarel  sa veselim muzicarima da pomognemo lokalne umjetnike, i koji je od tada u nasoj trpezariji.

                         Sutradan smo se spremali na cjelodnevni izlet u Meksicki zaliv, da vidimo naftne platforme, brodice  za ulov skampi, i da se okupamo na zadnoj tacki zaliva.

Meksicki zaliv, najproduktivnija polja nafte, gasa, scampi
                           
                            Na Sanjino insistriranje, cijeli dan vozili smo pored brodica srimperaja, i kao sto mi imamo auta parkirana pored kuca, tako ribari u ovom dijelu Luizijane imaju svoje brodice , preko St Bernardina, Larosa, do Cutoff-a i krajnje tacke Fourchon-a.

                        Sve je to izgledalo nestvarno, napusteno, u restoranu u kojem smo rucali bila su dva lokalca kao iz americkih filmova, kuce podignute na visokim stubovima kao da nisu otvarane godinama, a naftne platforme na dohvat ruke.

                        Sada nam je drago da smo  vidjeli kako to izgleda, jer zaista je malo turista koji se upucuju u ovako zabite krajeve, pa je ova prava avantura izbila na visoko mjesto jer smo prvi i zadnji put vidjeli ta americka naftna morska polja, koja su preplavila svijet nakon pozara i izlivanja  nafte iz busotine i naftnih mrlja British petroleja.

        Na putu do krajnje tacke zaliva u kojem se ipak nismo kupali zbog vjetra, u gradicu San Bernardo rekli su nam zive potomci sa spanskih kanarskih ostrva, medju njima i muslimani sa africkih obala (Islenos people) Jos jedna zanimljivost vezana za ovaj grad je lokalni list koji od  osnivanja 1890 sedmicno izdaje ista porodica- Roy family.

             Sa ove krajnje tacke kontinenta uronjenog u Meksicko more, uputismo se za Litl Rok, Arkanzas, i obilazak Klintonovog predsjednickog  muzeja.

            Tu smo se zadrzali cijelo popodne, uzivali u prelijepoj staklenoj skulpturi  svjetskog umjetnika Dejl  Cihulija,  ciju smo moji djaci i ja izlozbu vidjeli u Cikagu, i sjecam se da su tada nase simpatije bile nesto vece nego danas za Klintonove, iako je Sanja uvijek govorila da on nije ucinio na vrijeme ni doboljno sto je trebalo da sprijeci genocid, posto je stalno kalkulisao iz svojih licnih politickih razloga, a sada, nakon iscitavanja gomile knjiga iz tog perioda i iz raznih izvora, potpuno se slazemo sa Sanjom i Zdenkom po ovom pitanju.

            Iako smo htjeli da obidjemo i njegovo rodno mjesto  Hope i Hot Springs, iduci tragovima memoara Virdzinije, Bilove mame, ( izvanredna knjiga ), ipak smo se odlucili da pohitamo u Memfis ponovo i docekamo Novu godinu u mjestu rodjenja bluza na Beale ulici.

 Senon Preston, Emin i  Princov “Purple Rain”, himna nasega putovanja

                     Beale ulica je  u vrijeme depresije trebalo da bude unistena, ili je u poslijednjem casu najvise zahvaljujuci upornosti upravo muzicara,  ipak spasena da svjedoci o zvjezdama poput BBKinga, Elvisa, Dzoni Kesa,  Roy Orbinsona, Ajka Turnera, Dzeri Li Luisa,   Alberta Kinga, Mini Mekkoi, i mnogih drugih. !966 stavljena je pod zastitu drzave kao mjesto od nacionalnog znacaja.

          “Svi putevi vode u Memfis, Meku za mlade muzicare”, pet miliona turista godisnje dolazi ovdje u potrazi za identitetom i korijenima originalne americke muzike, a sve se to moze vidjeti u “Memfis sound”, smitsonijum  rok i soul muzeju, koji bastini eksponate o muzicarima iz Delte i grada od 1930 do 1970, i svim stilovima: bluzu koji potice kako rekosmo sa polja pamuka, ali se vezuje i za africku tradiciju odakle su robovi na silu dovozeni. ( prva bluz pjesma nastala je 1906 godine bas kad su se prvi Bosnjaci gorstaci poceli doseljavati pretezno iz Hercegovine u Ameriku), kantri, gospel, rok end rolu, ritam, bluz i soul, sto je popularno poznato kao Memfis sound, a sto je uticalo na citav svijet u 20 vijeku.

Rufus Thomas, ikona Memfisa, jednom je rekao:”Da si crnac samo jednu noc, i provedes jedan dan u Beale ulici, nikada vise ne bi volio da budes bijelac ponovo”,

www.bbkingbluesclub.com, pa i ovaj citat u saljivoj formi dovoljnoa sam po sebi govori o popularnosti grada.

                       U Memfisu, u BB King restoranu  smo prvi put jeli pohovane kisele krastavce, odlicne jastoge i skampe koje je sluzio mladic iz Smedereva, tu je sjediste starih rokera na motorima, u restoranu je svirao bend od 7 crnih muzicara i jednim bjelcem, medju njima Senon, sa pjesmom Princa “Purple Rain”, koja nam je postala himna puta, i koji se slikao sa Eminom, sjajna publika, atmosfera, ventilacija, svi ljubazni,  veseli, pjesme a la “Kad strast nestane”, baby boom generacija, sto ce reci otprilike nasa, sa koktelima kao Pali andjeo, Bugi vugi, Vu du child, Vang dang dodle, Delta blues.

                    Tako je bilo u dolasku, a sada, za Novu godinu, nismo mogli uci unutra nego smo Novu 2005 docekai na ulici sa hiljadama ljudima iz cijeloga svijeta, kao i nedavno u Las Vegasu, u odlicnom raspolozenju, a sutradan smo ispijali kafe u otmenom Peabody hotelu, i planirali povratak u Cikago, gdje su nas cekali nasi roditelji, Demijan, vucjak Ingo i prijatelji.

              Na zalost, nismo mogli obici planirani Muzej ljudskih prava i Gracegland, Elvisov muzej i grob, jer je bila uzasna poledica,  sluzbe ciscenja jednostavno nisu  radile, sto je bilo totalno neshvatljivo i neprofesionalno. Potpuno razocarani, ipak smo se prosetali i slikali  Elvisovim bulevarom, prosli  pored Elvisove kapije, vidjeli njegove avione,  spomenik,  Sun  studio u kojem je snimao prve pjesme, i prisjecali se euforije u nasoj mladosti oko njegovog imena. Citamo u brosurama da, kad je prvi put kao 18 godisnjak usao u studio, i kad su ga pitali na koga lici muzicki, odgovorio je: “Ni na koga”, i poceo je da svira i pjeva “That’s all right, mama ” kao niko prije, sa iskrenoscu bluza i otkacenoscu ludih nocnih zabava. I zato smo planirali da odemo u tu crnacku crkvu gdje je on ucio bluz sa izvora ( nismo otisli zato sto je upravo objavljeno nacionalno istrazivanje stavilo Memfis na 13 mjesto po kriminalu u Americi, ispod Atlante, St luisa, Njuorlenasa i Birmingama., vidi se da je sve u raspadanju, zapusteno, osim centra koji se renovira). Pola nas tugovalo je sto nismo polozili cvijece na grob  junaka iz nase  mladosti, Sanja je kukala sto nismo vidjeli Muzej za ljudska prava koji je njoj licno bio podjednaki cilj  putovanja kao i Vikisburg, pa nam je povremeno  govorila o onome sto je istrazila prije puta: Muzej je 1991 ustanovio godisnju internacionalnu Freedom Award- nagradu, pojedincima koji su znacajno doprinijeli ljudskim pravima, a koju su do sada dobili, medju ostalima: Koreta King, Dzimi Karter, Turgod Marsal, Dezmon Tutu, Rosa Parks, Dzeki Robinson, Kolin Pauel, Eli Vizel,  Jicak Rabin,  Sidni Poatje, Leh Valensa, Hari Belafonte, Mihail Gorbacov,  Nelson Mendela, Bil Klinton, Bono (koji je povodom Kingovog ubistva napisao pjesmu: “They took your life; They could not take your pride; In the name of love;What more in the name of love?”, i koji danas koristi svoj status svjetske  rok zvjezde da se bori protiv nepravdi u svijetu), ali ne vidjeh ni jednog muslimana, ako se ne varam.

             Medju takozvanom sestoricom  crnih lidera za ljudska prava  su Vitni Jang, Filip Rendolf, King, Dzeims Farmer, Rojh Vilkins, Dzon Luis.

                 U Elvisovom muzeju na internetu vidjeli smo sliku Muhameda Alija sa Elvisom , koju smo namjeravali da kupimo, i pitam se zasto nisu  bar Aliju dali nagradu, takvoj jednoj ljudskoj velicini koji se upravo cijeloga zivota borio za ljudska prava citavoga svijeta,   nisam vidjela Malkom X,  rijetkog crnackog muslimanskog lidera, vrlo cudno, zar ne?
                  
                   U povratku kuci citali  smo lokalne novine:  The MEMFIS Flayer i Greather Memfis, ispovijesti vojnika iz Iraka,  o tome da hiljade veterana dolaze sa ozbiljnim pshiholoskim problemima i suocavaju se sa sistemom koji im nije spreman pomoci. Tako Dzosua  Piterson, koji je kao strucnjak postavljao naftne cijevi po Iraku ( vrlo interesantan podatak), i bio svjedokom silnih uzasa, ubijanja, itd, promjenio se, obolio, poceo malteretirati porodicu, i najzad zatrazio pomoc doktora od post war sindroma, a interesantan je i clanak o porodici koja je na srecu izbjegla katastrofu u cunamiju na Tailandu, ne znajuci da ce se nesto slicno desiti u njihovom gradu iduce godine. Kakva ironija zivota!

                        U danasnjem govoru, poslijednjeg dana avgusta 2010, predsjednik Obama je zvanicno objavio da se zavrsava iracka sedmogodisnja ratna agonija koja je donijela mnoge zrtve na obe strane, oborila Sadama Huseina i njegov rezim, i sudeci prema americkim izvjestajima, pomogla Iraku da pocne da  gradi demokratsko drustvo.

                  Najvjerovatnije da su i ovi naftovodi koje je americka vojska gradila najzad zavrseni.