Ljeto u Čikagu 2008.
U društvu sa američkim piscima
Kurs kreativnog pisanja i profesionalno usavršavanje nastavnika
National Luis University u Čikagu organizovao je nedelju pod nazivom “Studirajmo zvijezde”- seminar sa čuvenim američkim piscima za studente magistarskih studija i profesionalno usavršavanje nastavnika koji svake četiri godine obnavljaju licence, a da bi to uradili moraju da ispune odrednjene kriterije, i da na razne načine sakupe predvidjene sate. Šest dana po tri sata košta 100 dolara , a za studente poslijediplomskih studija cijena po kreditu je $ 280. Seminar je takodje otvoren za publiku po istim uslovima. U grupi nas je 20, pa kada se uradi matematika vidi se da je to dobar biznis za pisce, fakultet i izdavače, s tim što prosvjetnim radnicima škole uglavnom nadoknadjuju troškove ukoliko predaju engleski jezik i književnost, što je moj slučaj, naravno ako radite u boljoj, dobrostojećoj školi. Troškove prevoza i knjige ako se odluče da ih kupe snose sami učesnici , dobiju ih pak uz posvetu autora, zatim se izučavaju na fakultetima, izdavači prave profit , i tako je obrazovanje odličan biznis u Americi..
Svaka sesija traje 3 sata , podijeljena je u dva dijela. U prvom autor priča o sebi, svojim knjigama i načinu pisanja, a u drugom pisci komentarišu radove nas učesnika ( jedna stranica prilagodjena žanru predavača) koje smo im dužni ranije poslati internetom preko direktorice programa Dr. Joanne B. Koch, takodje uspješnog autora, a istoga dana svi dobijemo kopije i počinje diskusija: prvo pisac komentariše šta je dobro, šta bi trebalo po njegovom-njenom mišljenju da se doradi i sugeriše kako (ako uopšte imaju prijedlog ) nekada nemaju ni za sebe, kažu, onda mi postavljamo pitanja, nešto se pročita, odrecituje, odglumi, otpjeva.
Sve teče brzo i kristalno jasno, završava se na vrijeme. Pisci za ovu sesiju dobiju 500 dolara, a izdavači prodaju knjige. Tu je i obilato posluženje vrhunskog kvaliteta iz obližnjih restorana i poslastičarnica sa Mičigen avenije preko puta Art instituta u centru grada, gala večera na otvaranju , ručak na zatvaranju programa, izmedju kafa, kolači, sokovi. O samom univerzitetu čitaoci mogu da saznaju na internetu www.nl.edu, kao i o piscima ( dovoljno je samo da ukucaju njihovo ime), a početne infomacije i poneki interesantan detalj, pokušaću da opišem u seriji od 6 nastavaka .
Ovakav aktivni rad znači ne samo da odslušamo 18 sati najkvalitetnije nastave iz kreativnog pisanja, nego da se i sami potrudimo da proizvedemo 6 stranica teksta i izadjemo “pred sud javnosti”što nimalo nije lako jer u pitanju su teški profesionalci, uz to širom Amerike poznati i visokotiražni pisci, i najzad, kada se sve to dobro izanalizira, postoji mogućnost da naš budući završeni rad dodje u ruke jednom od najčuvenijih američkih literatnih agenata, Mr. Timotija Seldes-a koji je takodje bio jedan od predavača. Izuzetno kvalitetan seminar, dinamičan, interaktivan, ispunjen novim poznanstvima, i ko zna, možda novim mogućnostima da se objavi knjiga, sinopsis, pjesma.
I Dawn Turner Trice
Pisanje je kao ponovno radjanje
kolumnistkinja Chicago Tribune i pisac dva romana zasnovana na stvarnim dogadjajima ”Only Twice I’ve Wished for Heavan”, i “An Eight of August”
Dva šešira na jednoj glavi- novinarstvo i književnost
Pisanje je kao ponovno radjanje
“U vrijeme kada sam razmišljala čime bih se u životu bavila, već je bilo poprilično afroameričkih, dakle crnih doktora, advokata, sveštenika, ali ne i novinara, komentatora, pa sam odlučila da krenem tim putem, i nakon adekvatnog školovanja, zaposlila se kao urednik u Chicago Tribune-u, ali nakon par godina to mi je dosadilo, pa sam, na sreću, počela da pišem kolumnu, a od nedavno i da uredjujem blog na temu rasnih pitanja, naročito aktualnih od kako je Barak Obama postao prvi crnac-predsjednički kandidat u Americi”, obraća nam se Dawn, 43-godišnja vitka žena, novinar i pisac (kao i naš Amero-Bosanac Aleksandar Hemon, čiju sam najnoviju knjigu “Lazarus project” prvo pročitala, a potom kupila jos 7 primjeraka za doktore koji su nedavno dvaput operisali moju majku Šefiku. Jedan od njih, kardiovaskularni hirurg Malik Masodd bio je iskreno oduševljen poklonom, a dr. Snow otpisao je riječima: Baš vam hvala za knjigu, dobro će mi doći da me malo odvoji od medicine.)
“Uvijek kad sjednem za kompjuter, nekako sam uzbudjena, težak je posao pisanje, kao poradjanje”, nastavlja. Dawn ( udata , ima ćerku i živi na farmi u okolini Čikaga.) . “ Prvu knjigu o društvenim klasama i slojevima u crnačkom društvu Čikaga nudila sam raznim izdavačima, dobila 32 odbijenice, prepravljala je, dopisivala, dok najzad nisam našla književnog agenta ( niko vas ne uzima ozbiljno bez agenta) , koji me je ubrzo doveo do uglednog izdavača, nakon što smo knjigu zajedno opet prepravili i doradili. Izdavač mi je potom unaprijed otkupio i slijedeću knjigu a da još nisam ni znala o čemu će biti… ( o proslavi Deklaracije o emancipaciji u crnoj porodici na Midwestu) .
Sad pišem treću knjigu o nekoliko drugarica koje pričaju o svojim brakovima. Tako se moj rad odvija izmedju novinarstva i književnosti, izmedju 600-700 riječi za kolumne, i 60-70000 riječi za knjige.
Teme crpim iz ličnog života, od prijatelja, iz porodice. U mojoj porodici su se uvijek pričale zanimljive priče, ja sam sa sestrom slušala skrivajući se ispod stola , s tim što su žene bile odvojene od muškaraca, bili su podijeljeni u dvije sobe.
Nakon analize naših radova, Dawn i ja ćaskamo, kažem joj da njeno ime na našem jeziku znači Zora i dajem joj moju knjigu o Bosanskoj biblioteci sa posvetom, ona meni na njenoj knjizi otpisa “To Selena, all the best, Dawn.”
Pričam joj kako sam prije nekoliko godina odvela sve 5 razrede iz Haugan škole sa roditeljima i nastavnicima u produkciju Chicago Ttribune da vide kako se slažu, štampaju, pakuju i distribuiraju novine, i da bih početkom slijedeće 2009. godine voljela da dovedem nekoliko talentovanih djaka za pisanje kao nagradu u redakciju, ako se ona slaže da mi pomogne u tome. Razmjenjujemo lične mailove, radujem se tom budućem dogadjaju.
Za domaći je trebalo da napišemo o nekoj temi koja interesuje publiku (Public Interest Paper), ili isječak iz naše buduće knjige ili priče. Moj rad Pismo senatoru Obami- Amerikanci, stojeća nacija, prilog reformi zdravstvenog osiguranja, Dawn je prokomentarisala: “Zanimljivo, nemojte se ustručavati da mu pošaljete”.
June 23, 2008.
Instructor: Dawn Turner Trice, Journalist/Author, Chicago Tribune
Student: Selena Seferovic, Educator/Author, Aspira Middle School
selseferovic@sbcglobal.net
Human Interest Paper:
Americans- Standing Nation
Contribution to Health Care Reform
Letter to Senator Obama
Brainstorming
Both senators, Clinton and Obama, proposed Health Care Reform for all Americans to be insured, which I supported, and voted for Obama.
I am planning to send him a letter of support with thoughs about some of health issuses- about STANDING. (My first correspondence with Mr. Obama I published in my book Bosnian Library Chicago, when I asked both Illinois senators to support Resolution About Genocide in Srebrenica, S.Res. 134, June 22, 2005, and they did).
Majority of Americans are standing on their working places with short breake for lunch: in stores, banks, almost everywhere ( except in Aldy which is Germany owned company ). In other parts of the world where I am coming from, or used to work and travel around the world, working people are sitting whenever possible. Are they more human then us, Americans?
Extensive standing can badly effect people's health: spine, legs, veins, contributes to unnecessary additional fatigue and cause depresion as well. How can anybody be happy going to work knowing that they will be on foot for 8,10, 12 hours. I still remember vividly my husband on his first job in Menards ( Came as refugee due to war in former Yugoslavia- Bosnia), working open to close and putting his legs in water at home late in the evening for recovery ,as well as my brother , graduate at University of Illinois (assistant manager possition) at the very same Menards complaining on this non reasonable standing.
Big question is: why is this? Why employers don’t trust own employees? Why are making their jobs/ lives miserable instead of joyable. Why not to have laughing people instead of crying? Should they be automatically happy just for having job, and not complaining on any conditions? What about those companies not even providing own employees the health insurance at all?
When humans are unhappy, they tend to be depresed and consecuently eating/ drinking more, which leads to obesity, obesity to high blood preasure, diabetes, mental illnesses, and so on...
Maybe this is good for insurance companies, farmaceutical companies and doctors to have more patients, to make more profits, but it's not healthy for ordinary people for sure. My survey in the Bosnian community shows they would support the change in terms to let people sit whenever the job allows them to be seating, they would be in better mode, better shape, less sick, will spend less for medications, treatments, doctors, and will be just more happy.
In reality, I know, in some professions, employees just can not sit, but having the possibility of it making people to feel personal freedom.
Resources:
Interviews with family members, friends, doctors in the Bosnian comunity, as well as with my coleagues, and people of different walks of life; Medical journals, and popular articles, internet…
II Robert Kurson, advokat i pisac
Adrenalinske price
Istraživačko novinarstvo i romani zasnovani na dokumentima
“Završio sam prvo filosofiju, a potom prava na Harvardu i počeo da radim kao advokat za nekretnine, pa shvatio da me to uopšte ne interesuje, dao sam otkaz i ostao bez šestocifrene plate ( izra\eno u dolarima znatno preko 100.000 godišnje). Počeo sam da radim razne poslove, postavljao sam draperije, instalirao žaluzine, bio sam trgovački putnik i prodavač, a onda odlučio da potražim posao u novinarstvu. Slao sam dnevno i po 100 pisama , zvao telefonom, niko ne reaguje. Bio sam šokiran praznim poštanskim sandučetom i telefonom bez poruka. Onda me prijatelj povezao sa nekim tipom iz Sun Times-a kojeg sam bukvalno molio da mi da bilo kakav posao tamo- da otvaram poštu, čistim, nosim smeće, nudio se da budem čak i volonter bez plate samo da udjem u redakciju, i najzad, 4. novembra 1994. poslali su me u sportsku sekciju Friday Night (Petkom uveče) da pratim rezultate utakmica srednjoškolskog fudbala- drugim riječima trećerazredni posao. Ali, bio sam srećan i uzbudjen što sjedim sa veličinama, novinarskim legendama koje sam svakodnevno čitao i pratio . U to vrijeme Sun Times je štampan u pola miliona primjeraka, a onda su ljudi ušli u štrajk jer su bila otpuštena dva novinara. Plata mi je bila 23.000 dolara godišnje, kad mi urednik jednoga dana reče:”Budi uporan i spreman- uvijek imaj neki aktuelan tekst u slučaju da se novinar zapije i ne pojavi na poslu, da uletiš u prazan prostor. Daću ti šansu samo jednom, pa šta ispadne. I ispalo je- uskoro se jedan novinar kolumnista nije pojavio, a ja objavio prvi tekst . Tolika je konkurencija u novinarstvu i tada i sada. Potom sam pratio pop i rok muzičku scenu, 4/5 godina, išao na koncerte i pisao kritike koje smo objavljivali prije Chicago Ttribune-a. koji nam je uvijek bio velika konkurencija.. Naučio sam da pišem jasno, kratko, tačno i na vrijeme što je najvažnije, u čemu mi je pomoglo i moje advokatsko obrazovanje i iskustvo”, govori nam simpatični Robert Kurson, srednjih godina, na ivici da bude overweight- podebeo po naški ( rekao nam je da voli da kuha, pa je objavio i jedan kuhar).
Poslije sam prešao u magazin za muškarce Esquire i počeo da razvijam priče, da uvodim likove i pratim radnju, šta ide prvo, srednje i na kraju. Naučio sam kako da u početku predstavim lik, ali ne previše, tek toliko da zainteresujem čitaoca, da unesem znatiželju da poželi da teks pročita do kraja. Prva priča koju sam objavio bila je o mom učitelju biologije Richard-u Lindwor-u iz srednje škole koji je završio u zatvoru. Priča se zvala “My favorite teacher” i objavljena je 1980. Dobila je potom i vrijedne nagrade. Sad sam za pisanje imao 5-6 nedelja, usporio sam tempo, iz jedne brzine prešao u drugu.
A onda me jednog dana pozvao prijetelj i rekao da na TV Nova pogledam reportažu o dvojici ronilaca Richie Kohleru i John Chatterton-u koji su pronašli njemačku podmornicu iz Drugog svjetskog rata i kosture 56 oficira i članova posade, za koje se mislilo da su stradali na Gibraltaru. Tako su rješili jednu kockicu iz mozaika stradanja, koja bi inače ostala fus nota u udžbenicima istorije, a za njihove familije nerješena noćna mora.
Nikada me ranije nije zanimao bilo koji rat, ni ronjenje, čak ne znam ni da plivam. Nisam naučio da plivam jer su me roditelji kad sam bio mali bacili u vodu na prepad s namjerom da tako proplivam što je bila popularna teorija od koje sam doživio traumu . Ipak, razmišljajući o dogadjaju, sve više sam se pitao ko su ti do tada nepoznati ljudi koji su žrtvovali i sopstvene živote da bi porodicama poginulih, uz to protivničkih vojnika u Njemačku odnijeli vijesti gdje su završili njihovi srodnici, ulažući u čitav projekat svoje vrijeme, novce i živote. Jer, u toj misiji nekoliko ronilaca je poginulo, neki su bankrotirali, razveli se, promjenili totalno živote, i taj njihov podvig postao je izazov i za mene. Pozvao sam ih i pitao mogu li ih intervjuisati, rekli su nema potrebe sve je ionako rečeno. Objasnio sam da ja ne želim da pišem o samom dogadjaju nego o njima, i nekako su pristali. Tako je sve počelo.
Knjigu “ Shadow Divers, The True Adventure of Two Americans Who Risked Everything to Solve One of the Lost Mysteries of World War II”, koja je postala New York Times bestseller, pročitala sam u jednom dahu kao pravi triler, akva avanturu. U knjizi sam postavio Veliko pitanje, nastavlja Kurson: “Šta ljude motiviše da nešto tako urade, kako da to urade, i po koju cijenu, i kako se potom osjećaju”? Znači imao sam temu, a tema je u pisanju bitna, to je bogatstvo
U to vrijeme ništa nisam znao o izdavaštvu. Ključno je da sam ipak našao kjiževnog agenta, napisao prvih 50 stranica, on je to pogledao, preradio zajedno sa mnom, i poslao adekvatnom izdavaču .
Ako nemaš agenta urednici u izdavačkim kućama neće ni da čitaju tekst da ih ne bi neko nekada optužio da su nešto ukrali, temu,.lik, dogadjaj, bilo šta. od tvog teksta. U radu sa dvojicom ronilaca koristio sam digitalni diktafon na koji može stati 20 sati razgovora, potom bih to stavio u kompjuter i imao sirov material koji sam poslije obradjivo. Da li je izdavač tražio odobrenje od ronilaca da objavi knjigu. Nije formalno, ali su me pitali da li radimo zajedno, i potvrdio sam. Mi smo biznis partneri u tome, i ja sam im dao pare i mogućnost da provjere činjenice, ali ne i da se mješaju u to kako je nešto napisano, i oni su na to na kraju pristali. U početku je bilo povuci potegni, u stilu pa zašto moraš da zoveš moju bivšu ženu, ili, ne odgovara mi da napišeš da sam u mladosti pušio marihuanu, sada imam djecu, nije zgodno, ali sam im objasnio da su mi potrebni ti detalji da bih ih dočarao kao likove, njihov rast i promjene, i najzad je sve bilo ok, pošto su činjenice bile tačne. Potom je prema knjizi snimljen film, Za film je druga procedura, traže saglasnost likova. Važno je da u ovakvim prilikama budeš otvoren, iskren i da jasno kažeš kakve su ti najmjere i pod kojim uslovima će se raditi. I opet mi je u ovome pomagalo moje advokatsko iskustvo. Jer sam naučio da istražujem činjenice i koristim logične argumente.
Drugu knjigu “Crashing Through: A True Story of Risk, Adventure, and the Man Who Dare to See” napisao sam o čovjeku Mike May koji je nakon pola vijeke života u mraku ( ostao slijep u trećoj godini nakon jedne eksplozije) progledao nakon operacije sa stem ćelijama što je revolucionarni pristup u medicini oko kojeg se vode silne diskusije i što predstavlja čudo savremene nauke, koja mu je vratila vid. Ovakvu operaciju je u stanju da izvede samo 5 doktora u svijetu . Članak o tome objavljen je u People Magazine, ali je govorio uglavnom o medicinskom i tehnološkom aspektu čitavog poduhvata, ali ne o samom čovjeku, njegovom iskustvu i osjećanjima prije i poslije operacije. Počeo sam da istražujem ovaj oftalmološki problem po bibliotekama. Pokušao sam da kontaktiram Mike-a, baš tada je otputovao na Novi Zeland. Bio sam uporan, zvao i molio da me primi, najzad je pristao. Opet sam postavio veliko pitanje i pokušao da kroz knjigu na njega odgovorim:” Imati i nemati-Najvrijednije čovjekovo iskustvo - očinji vid?” Interesantno da je Mike nakon progledavanja zapao u depresiju, imao samoubilačke misli, bio razočaran svijetom oko sebe. Inače, on je vodio aktivan i bogat život, ima porodicu, djecu, bio je uspješan biznismen, prvi slijepi CIA agent, skijao je, bio trener u dječjem fudbalskom klubu.sa tri nekakve zlatne medalje, nevjerovatno i fascinirajuće. Moja knjiga prelazi u film uskoro, i opet se ponavlja isti uzorak: članak, istraživanje, knjiga, film., znači, ista priča prolazi kroz tri različita medija, što je takodje interesantno jer svaki od njih donosi nove slojeve formi i značenja, osvjetljava i likove i dogadjaje iz raznih uglova i u različitim dubinama.
Završavajuci izlaganje Kurson nam govori o tome da je u djetinjstvu slušao priče svoga oca koji je bio u biznisu sa motorima. I on i njegov brat, sada takodje pisac, uživali su u takvim zabavama, nasuprot današnjim zanimanjima djece tehnologijom, internetom, igricama,. Žao mu je, kaže što nije snimio svog oca na traku, pa sada mora preko sjećanja da rekonstruiše to već davno ali lijepo porodično vrijeme pričanja interesantnih priča.
U posveti na knjizi Kurson mi je napisao: “To Selena, yours in exploration go deep”
P.S. Za ovaj seminar morali smo napisati stranicu iz planiranog članka ili knjige bazirane na činjenicama i jednoj ličnosti. Donijela sam tekst pod nazivom :
Moja majka Šefika-Suza u oku s pitanjem: Vrijedi li se boriti za život u 81 godini
Takodje inspirisana Kursonovim kuharom, odlučila sam se jednog dana štampati Bosansko-američki kuhar koji razvijamo zajedno sestra Sanja, naša majka Šefika i ja od kako sam u Čikagu-skoro 15 godina, i koji na odredjeni način predstavlja i naš život izmedju dvije zemlje, dva kontinenta, dvije kuhinje, dvije navike.
III Rick Perlstein,
istoričar i politički bloger, autor knjige Nixonland i profesionalni bloger za The Big Con for the Campaign for America’s Future
Kulturna energija preselila se u blogove
Rick Perlstein-ova knjiga Nixonland bila je na 23. mjestu New York Times bestselera, što je odlično za istorijsku knjigu od preko 700 stranica. Knjiga počinje pobunom crnaca u Kaliforniji1965. godine, i opisuje šezdesete godine kada se Amerika totalno podijelila na liberalne-progresivne i konzervativne snage, i ta podjela praktično traje do danas. U to vrijeme Rick je bio šesnaestogodišnjak i taj dogadjaj ostavio je velikog traga u njegovoj duši, rasni nemiri, paljevine, sukobi, podjele.Tada su podjele bile oko Vijetnama i crnaca, danas oko Iraka i opet crnaca na drugi nacin ( je li Barak dovoljno crn ili nije i. slično) Tada su ljude plašili hipijima , danas terorizmom Rick je postavio pitanje:da li smo pesimistični ili, ima li nade za Ameriku.
Rick je crnomanjast, onizak, nekonvencionalan, u toku rada sa studentima drži noge na stolici, podvijene a la turque, ali uvijek fokusiran na ono što radi i govori. I njegov životni put je sličan prethodnim autorima u smislu da potiču iz školovanih i dobrostojećih porodica u kojima se njegovao kult lijepe priče, da su i sami vrhunski obrazovani, da su radili po nekoliko neplaćenih poslova samo da bi ušli u novinarstvo, da , u stvari, mnogo djece iz ovakvih porodica ide u novinarstvo i izdavaštvo jer se tamo prave velike pare i ostvaruje društveni uticaj, da je dugo godina radio istraživanje u dokumentaciji Bijele kuće, preslišavao Niksonove trake, itd.da bi napisao svoju knjigu, da je promijenio nekoliko agenata dok nije došao do pravog ( koji je ujedno agent i za Dzimi Kartera, Stivena Kinga, itd), da mu je žena doktorant iz oblasti ženskih i ljudskih prava, i da najzad i on sam radi drugi doktorat zahvaljujući činjenici da oboje dobijaju grantove raznih organizacija kako bi mogli da studiraju, pišu i ne brinu za egzistenciju. Kakve privilegije, kakve mogucnosti… Naravno, uz kvalitet i talenat, kao i u svemu drugom , pogotovo u ovoj oblasti uveliko pomažu veze, poznanstva i klanovi.
Poznato je takodje da su vrlo jake jevrejske veze narocito u oblasti filma, kulture, obrazovanja, zdravstva i izdavaštva…
U tekstu o Proslavi 100 godina Lane škole na sjeveru Čikaga, bivši njen učenik Ron Grossman kaže kako su početkom vijeka na školovanje pohrlili jevrejski mladići i djevojke željni i riješeni da se dokopaju koledža i univerzitata jer su im oni bili nedostupni u Evropi, što nam je potvrdila i profesorica sa Northwesterna nedavno na sijelu kod zajedničkih prijatelja rekavši kako je bila zbog tog velikog pritiska mladih Jevreja na univerzitete odredjena izvjesna kvota koliko ih se i gdje može upisati.
Nakon tragičnog iskustva Holokausta kada je u Evropi u Hitlerovim fabrikama smrti nestalo 6 miliona Jevreja, po završetku rata donijet je nacionalni program sa odlukom, izmedju ostalog, da se podmladak masovno školuje , i da se formiraju odredjeni fondovi upravo za ove svrhe, za grantove, za istraživanja, muzeje i slično, što bi moglo i nama poslužiti kao primjer da i mi organizovano poradimo na obrazovanju mladih ma gdje da se nalaze, u Bosni i Hercegovini i svijetu. Jedan takav projekat nedavno je pokrenula Sanja Seferović Drnovšek pod nazivom Obrazovanjem protiv predrasuda, koji će uskoro biti promovisan u okviru Bosanske biblioteke Čikago, sa konkretnim programom..
Nixonland nisam kupila jer nije prilagodjen uzrastu mojih djaka, a pored toga ko to ima više vremena za Rat i mir, osim ukoliko ti nije u pitanju struka, iako priznajem da je tema interesantna, pa ću uzeti knjigu iz biblioteke i prelistati. Ono što je mene, a i većinu u publici naročito interesovalo jeste proces stvaranja bloga, kao i mnoštvo informacija koje nam je Rick nesebično podijelio, koji su najbolji blogovi za odredjene oblasti i zašto. Recimo, njegov blog svakodnevno čita 5ooo ljudi i tako prave odlične pare uz reklame , jednostavno rečeno KULTURNA ENERGIJA PREBACILA SE NA BLOGOVE. Ima sve manje štampanih časopisa, sve više elektronskih. Osim toga časopisi više nisu samo stvar elite nego širokog društva, pa su kao takvi više demokratični.
IV Suzi & Tom
Timothy Seldes, literarni agent i predsjednik Russell& Volkening New York Literary Agency, i Susan Richards Shreve, autorica 13 romana i 30 dječjih knjiga
Suzan i Tom su muž i žena i poslovni partneri jer je Tom zastupa za dječje knjige od kojih se lijepo zaradjuje, osim toga Suzi predaje na univerzitetu kreativno pisanje pod nazivom Voices- Glasovi. Šta je to što čini nekog autora specifičnim i prepoznatljivim. Ima jedna poslovica koja kaže: SVI SU LJUDI ISTI SAMO SE RAZLIKUJU U DETALJU KOJI IH PREPOZNAJE . Koji je to kreativan detalj koji čini neku knjigu interesantnom i unikatnom. Kada je Suzi u pitanju to je svakako knjiga Warm Springs , Traces of a Childhood at FDR’s Polio Haven, memoari o njenom liječenju od polia pedesetih godina u prvom lječilistu te vrste koje je osnovao predsjednik Amerike Ruzvelt, i sam invalid. Ta knjiga je fascinantna iz više razloga, ne samo kao lično iskustvo opisano iskreno i potresno, nego kao i udžbenik istorije u kojem se govori o rasizmu, feminizmu, religiji i ostalim i danas vrućim temama.
“Počela sam da pišem kad sam dobila djecu (ima ih četvero), pisala sam svakog dana 2 sata i proizvodila 4 stranice, a da bih to uspjela zaposlila sam dadilju i držala se ove čelicne discipline bez koje ništa ne bih postigla ( En Tejlor, književnica, rekla mi je da ona prije nego što počne da piše pospremi cijelu kuću da bi počela da se koncentriše). Što se tiče procesa pisanja, ja sam pisac karaktera, ne pišem poeziju niti kratke priče, ja volim da obuhvatim čitav život ličnosti, ne sam njen/njegov segment. Osim toga, kad sam srela Tima, pisanje mi je postalo profesija i biznis, i počela sam da objavljujem po knjigu na svake 3-4 godine.Dječje knjige donose prihode, to je jedini siguran žanr, inače od poezije se ne živi, znam možda samo par pjesnika koji su to u stanju da postignu. Čitav moj dan je proces pisanja, od kada se probudim dok ne legnem, posmatram stvari oko sebe i one mi donose teme za pisanje, o porodici, strahovima, ličnim iskustvima.Suzan je predsjednica organizacije koja dovodi pisce u škole, a izdavači doniraju odredjeni broj primjeraka kako bi propagirali čitanje medju srednjoškolskom omladinom, pa ću se potruditi i organizovati jedan takav susret za studente u mojoj školi. Suzan mi je obećala u ovom poduhvatu podršku, i napisala slijedeću posvetu na njenu knjigu:” Good luck with your work”.
Njen muž Ttimoty je krupan, visok muškarac u poodmaklim godinama, veliki autoritet medju literarnim agentima :” Sve je u našem životu odredjeno marketingom , reklamama, cijenom. Dobar sud o nekom materijalu donosi i dobar prihod. Tako je i u izdavaštvu, to vam je kao kad prodajete kuću, uvijek je bolje da imate nekoga da vam u tome pomogne. Nije lako naći pravog agenta. Za mlade pisce osnovali smo organizaciju koja se zove Pjesnici i pisci wwwpoetsandwriters.com, koja pomaže početnicima autorima da krenu pravim putem. Tim je bio predsjednik ove organizacije, sada je savjetnik. Inače, agent vas ništa ne košta na početku, ali na kraju, kad se knjiga objavi daje mu se procenat od oko 20 posto. Ako autor objavi 5000 primjeraka za prvu knjigu to je dobro, a ako objavi 10000, smatra se da je uspio i dobija šestocifreni honorar. Inače, opala je prodaja knjiga za 10 posto, ali je zato porasla pisana rijec na internetu. Mislim da će vremenom opasti i čak i iščeznuti potreba za pričanjem priča. Do skoro je trebalo oko 9 mjeseci da se porodi knjiga, sada je to, zahvaljujući tehnologiji moguće za 24 sata. Čitava ekipa stručnjaka u izdavačkoj kući odredjuje tiraž i cijenu. Knjige se danas teže i prodaju, pa zato knjižare prodaju tamo i ostalu robu, igračke, kancelarijski materijal i robu široke potrošnje samo da bi preživjeli. Postoji zakon donesen još u vrijeme Depresije koji je još na snazi da roba u prodavnicama ne može da se vraća proizvodjaču, ali to ne važi za knjige, knjige mogu da se vrate i onda je to katastrofa, izdavača košta ponovni prijevoz, skladištenje, i to je dokaz da knjiga ne ide na tržištu. Sve dok je u knjižarama ima nade da će se jednoga dana i prodati. Ima self izdavaca, ali malo. Znam za ženu koja je objavila knjigu o raku, i zaradila dobre novce, mislim da je i Motorcycle Diery o Če Gevari neko sam izdao, što je pretvoreno i u film. Mnogi nezavisni izdavači su se ugasili, opstaju tzv. Korporacijski koje samo interesuje ekonomska računica.
Što se tiče kritika knjige, izdavač ne smije da naruči pozitivne kritike, jer bi to bio kriminal, mislim da su samo jednom nekoga uhvatili da je to radio i grdno je stradao. Za savjete kako izdavati časopis možete se javiti na telefon 1212-226-3586.
Tim potiče iz visokointelektualne porodice, i sam je počeo kao čitač tekstova u izdavačkim kućama, a kada je nekoliko puta bio otpuštan, odlučio je da otvori svoju agenciju preko koje objavljuju mnogi velikani.
Inače, u drugom dijelu seminara vježbali smo kako da napišemo pismo agentu, čitali smo odlomke iz naših radova, Tim je komentarisao, ponekad i Suzan, uz obećanje da će on lično da pogleda naše radove ukoliko mu ih pošaljemo, što je bila nevidjena ljubaznost.
V-John Sparks
Slojevi jezika pokazuju slojeve duše
pisac mjuzikala i pozorišnih komada sa muzikom, umjetnički direktor Stages festival of New Musicals at Theatre Building u Čikagu, autor i pjesnik
John nam je doveo troje umjetnika, pijanistu i dva solo pjevača da ilustruje proces stvaranja mjuzikla, saradnju pisca, kompozitora , pjevača i igrača. Kao timski posao, vrlo je težak jer treba usaglasiti ega svih umjetnika, i dovesti do zajedničkog zadovoljavajućeg rezultata. Pohvalio je kratki skeč kabare žanra Cathy Milianta koja je napisala u stihovima komičnu pjesmu o ženi koju je napustio muž, rekao joj je da zna nekoliko pjevačica koje bi voljele da ukomponuju i otpjevaju ovu komičnu pjesmu, ukoliko i sama to ne želi da uradi ako je muzički obrazovana, što bi bilo najefektnije, nikada ne treba ignorisati potencijal za poetični jezik, jer jezik ima čudnovatu moć, slojevi jezika pokazuju slojeve duše, a to se sve lijepo dočara u sinkretičnoj umjetnosti kakav je mjuzikl.
John kaže da je većina mjuzikla u stvari adaptacija dobrih priča u kojima se istražuje emotivni aspekt teksta, kao u mjuziklu My Fair Lady.
Mjuzikli su u 20, 30 godinama bili zasnovani na pravoj literaturi, sa divnim rimovanim jezikom, a onda je došlo do promjene jezika oko 60tih ( potvrdjuje promjene u društvu u knjizi Nixonland),
Zvijezda čitavog seminara bio je Kyle Waalen, mlad talentovan momak koji je napisao scenu iz bolnice kako službenici na radiologiji ogovaraju jedni druge, i John mu je rekao da je izvanredna ideja za smješnu pjesmu, jer kaže, sve što je zabavno, to je prihvatljivo kao prvi kriterij. Tada smo saznali da je naša direktorica Dr. Koć napisala odličan libretto na osnovu dnevnika jevrejskog imigranta koji je postao usamljeni farmer-Kosher Cowboy, a za taj dnevnik je saznala iz imigrantskih novina Jewish Daily.
U pisanju scenarija i libreta mora se biti specifičan i ići korak po korak, funkcionalno, da se ne preskoči ništa, treba da se ožive likovi, opišu mjesta radnje…
Onda su u dva glasa pročitana nekolika sinopsisa, jedan u savremenom gradskom žargonu o mladima koji ispijaju kafe i surfaju po internetu u kafićima
VI Tim Kazurinsky
Glumac , pisac komedija i.skečeva za Saturday Night Live
Tim je uletio u prelijepu zgradu ovog starog fakulteta zadihan, u farmericama i košulji i sjeo za sto gdje sam ručala sa dvoje studenata u poodmaklim godinama. Veoma simpatičan, jednostavan , odmah nam je ispričao da ima dvoje usvojene djece, baš kao i naš sagovornik za stolom ( poslije se otkrilo i nekoliko drugih iz publike), i da je išao kroz bolni proces razvoda sa svojim partnerom u pisanju 19 godina, jednom gospodjom koja je tražila da idu kroz “bračno savjetovanje”, i dok smo mi umirali od smijeha, kaže nam da se na kraju sve dobro završilo, da su se razišli, i krenuli svako svojim putem. Nikada mi nije do kraja bila jasna ta saradnja dvoje autora, a Tim nas dalje zasmijava kad kaže da su supružnici, djeca, kućni ljubimci neprijatelji pisaca jer ih jednostavno odbijaju od posla, pa tako on odlazi u centar Evanstona u biblioteku da na miru piše. Pisac jednostavno treba samoću da bi radio, ali treba i sve njih da bi živio.
Sa nama za stolom je žena čija je majka bila prva koja je reklamirala razne proizvode, i o kojoj je snimljen film. Ona tada nije dobijala pare nego baš te proizvode , uglavnom hranu.
Tim je rodjeni komičar, svaku riječ proprati grimasama koje je upotpunjuju, živ je, neprekidno u pokretu. Tokom svog predavanja pokazuje nam filmske isječke iz emisija Saturday Night Live koje je on pravio ( sjetite se izvanredne kreacije, istina drugih autora, Hilari, Sare Peilin, Bila, Obame, Mek Kejna, i ostalih prikazivanih tokom izborne predsjedničke kampanje).
Zatim nam Timje govorio o načinu pisanja komedija, kombinovanju redova ( lines), o političko satiričkom novinarstvu. Vrijeme protiče kao tren u izvandrednoj atmosferi.
I za kraj, nakon jednonedeljnog druženja, slikamo se, razmijenjujemo emailove, tako se stvara network, mreža poznanstava koja počesto, kao što smo već rekli u tekstu, pomaže pri traženju poslova, objavljivanju nekog djela.
Odlazim kući srećna sa novim knjigama u naručju o kojima ću vam pisati u narednom blogu.