U Srebrenicu ne dolaze samo mrtvi


“ ‘ Umorna sam, jedva cekam da sve ovo prodje’, govori Sabaheta Srebrencanka koja voli sto kamere sada nisu tu. ‘ Bolje da me svijet ne gleda. Cesto ne mogu progovoriti pravu rijec, pojave se suze, a ja zelim bol da nosim dostojanstveno..’ “ , rekla je Sabaheta Fejzic novinarki iz Oslobodjenja , Edini Kamenici, misleci na dzenazu u Potocarima, svakog 11 jula, kada su uperene kamere novinara iz citavog svijeta.
Sabahetin sin jedinac Rijad i muz Bajro su zrtve genocida u Srebrenici, a Sabaheta, prezivjela zrtva genocida zivi u strahu da mozda nikad nece pronaci svoje, jer ne da su samo ubijani Srebrencani , nego su i premjestali grobnice i bacali tjela u Drinu , u Glinicu. Njenog muza su nasli, a poslednji trag o sinu je jedan spisak u bratunackom MUP-u gdje se nalazi njegovo ime , ne zna se iz kojih razloga, i nesto istrgnute jakne. Brat joj se vratio sav u ranama , sad je strasno bolestan, nezaposlen je, ima dvoje djece, majka joj je usla u devedesetu. Zive svi od oceve penzije, majcine i Sabahetine invalidnine. Djeveri i djeverici nisu izasli iz sume. I zato, pise u posebnom izdanju Oslobodjena, Srebrenica 15 godina od genocida, 11 juli 2010, (a u clanku objavljenom prvi put u Oslobodjenju 2005 godine) kud god kroci Sabaheta Fejzic kada ide Podrinjem, nosi poseban osjecaj. “ ..ne samo kada ide u Srebrenicu , nekad punu mirisa lipa, a danas avetinjski grad u koji se samo vracaju mrtvi. Kao da je svuda groblje, kao da gazim po kostima, a ja to ne zelim, ne samo zato sto su tu mozda kosti moje ruze, jos neprocvjele...”
U Potocarima i Srebrenici, hodala sam polako , pazljivo, pokusavala sam da ne gazim svom tezinom, da ne gnjecim zemlju pod sobom, gledajuci u mezare kojih je mnogo ...mnogo .... Ukucala sam ime muza moje prijateljice Zuhre Osmanovic , i na ekranu kompjutera ukazalo se njegovo ime, lokacija M 09 04 14, i mapa sa oznakom gdje da trazim mezar Azema. Nije bilo papira u stampacu da mi istampa podatke i mapu. Napisala sam brojeve mezara u notes i posla sam da ga sa prijateljicom Muberom Begic trazim, a Mirsad Kurtagic nas je sacekao na ulazu u mauzolej , jer je ovdje vec vise puta bio, a kretanje sa stakom i jednom zdravom nogom ,drugu je u ratu u Bosanskoj armiji izgubio, ovog vrelog julskog dana bilo bi mu veoma otezano.
Lik Azema znam sa slika i kao da mi je to pomoglo da ga nadjem jer nije bilo oznaka za sve parcele, kao sto je komjuter pokazao, a mezari su jednostavni, bijeli, sve jedan do drugoga, sve jedan do drugoga , ......, I tako preko 8000 ( 8372 uklesan je broj na spomen ploci u Mauzoleju) .
Na dugackom kamenom zidu, sa izgraviranim imenima ubijenih i u Potocarima sahranjenim, nasla sam Azema na listi imena clanova porodica cija prezimena pocinju na slovo O, medju drugim Osmanovicima, Osmanovic Ariz , Osmanovic Avdo, Osmanovic Abdulah.,Osmanovic...... , sve jedan ispod drugoga, sve jedan ispod drugoga . Ime sina jedinca Zuhre i Azema Osmanovica nisam nasla jer
kao i Sabahetin sin nije pronadjen, a istrgli su Zuhri cetrnaestogodisnjaka iz zagrljaja, cetnici Ratka Mladica. Rekao joj je licno da joj nece odvesti sina, jer je djete.. Dogovorile smo se da idemo u Hag zajedno kad dovedu Mladica, da ga ponovo upita .....gdje joj je odveo sina.
Na malom prostoru , gdje su mezari i gdje su bili smjesteni unproforci, prije 15 godina, tokom vrelih julskih dana, okupilo se preko 2o, ooo zitelja iz ovih krajeva i iz okolnih srebrenickih i zepskih enklava, misleci da su na sigurnom, bez oruzja, a zasticeni kako im je obecano. A kad je pala Srebrenica, mnogi muskarci su krenuli ka sumi , znajuci d a im je bolje da ne dopadnu u srpske ruke. U hali UN , kao u velikom hangaru, ostalo je sabijeno preko 5 hiljada ljudi , prica mi mladic, prevodilac i kustos muzeja, Hasan Hasanovic. Ta velika hala je sada Muzej sa eksponatima.
“ Bilo je zagusljivo, vrelo , bez osnovnih higijensih uslova za toliki broj ljudi svih zivotnih doba, zdravi i bolesni, svi zajedno. Umrlo je njih petnaestoro u samoj hali, medju njima 13 godisnja djevojcica, bila je seceras, mozda i zbog toga. Umproforci su ih sve zajedno u blizini sahranili bez obiljezja i imena, trazimo jos uvijek od Holandjana da nam pomognu da ih nadjemo, ali bez uspjeha. Predali su svih 5000 ljudi Srbima kad su dosli do Potocara.”, pricao nam je Hasan.
U dokumentarnom filmu, koji se samo moze vidjeti u Potocarima, Hasan Nuhanovic ,koji je tad bio prevodilac umproforcima, prica da su mu roditelji dosli, kao izbjeglice, da se spasu u Srebrenici, pod zastitom Ujedinjenih naroda i bili su toliko srecni sto su ovdje, na sigurnom. Bili su u njegovoj kancelariji, u Potocarima, u okviru kompleksa gdje se nalazi i ova hala, tih sudbonosnih dana jula 1995 godine, kad su usli unproforci, sa oruzjem, ne uperenim u njih, ali sa naredbom da napuste prostorije, njegov otac i majka, a Nuhanovicu su rekli da samo on moze ostati, jer je njihov prevodilac. Roditelji su izvedeni iz sobe i predati su Mladicevoj vojsci. Od tada ih nije vidjeo.
Bila sam u kancelariji Pokreta majki enklava Srebrenice i Zepe (Udruzenja Srebrencanki), 27 juna 2010, kad je Nuhanovic zvao, potresen, zamolio je Muniru Subasic , predsjednicu Udruzenja , kao djete majku, da bude uz njega kad mu budu sahranjivali majku cije ce kosti u zemlju spustiti ove godine zajedno sa ostalim tek indentikovanim zrtvama.
Gledajuci i slusajuci Nuhanovica , i kustosa-prevodioca u Muzeju, kako govori o umproforcima, Holandjanima, setajuci prostrijama Muzeja , ispred kojeg jos uvijek stoji natpis UN, tacno preko puta memorijalnog centra i mezarja u Potocarima, bila mi je tako plasticno predocena bezosjecajnost “ mirovnih snaga” , pogotovo tih devet paklenih julskih dana, i sve definicije uloge koje su takozvane mirovne snage Ujedinjenih nacija formalno imale, ali na terenu nisu primjenjivali, sve te price sta su mogli i morali, ali nisu uradili, nemaju vise nikakvog znacaja, jer se sve svodi samo na pitanje ljudskosti i neljudskosti koju su pokazale pred citavim svijetom.
Morali su i oni kriknuti, slusajuci krikove ljudi svuda oko njih. Njihovi krikovi izmjenili bi nesto u agoniji nevinih ljudi dok su i h cetnici ubijali uzivajuci u blizini smrti i krikovima bosnjackih zrtava. “ Dzelati su pitali svoje zrtve, vidjelo se u filmu: “Da li se bojis”, ne cekajuci odgovor do pojasa ogoljelog mladica, koji je u na redu da ga ubiju, dok u neposrednoj blizini, poredjane jedan do drugoga ubijaju, ubijaju ...ubijaju...
U dokumentarnom filmu, jedan od unproforaca iz Nizozemske kaze da dosavsi iz zemlje gdje se nije dogadjalo nista slicno ovome, mogli su gotovo da razumiju jezik ovih ljudi ali ne njihova osjecanja.?!
U Oslobodjenju od 14 jula 1995 pisalo je “ 11 jula, Unprofor prepustio Srebrenicu srpskom agresoru, potpuno je neizvesna sudbina 10 000 muskaraca, pred njihovim ocima vadili su sa kamiona djecake od 10 -12 godina. U istom broju naslovi su :”Cetnici klali, plavci posmatrali”, “Srebrenica okupirana uz asistenciju UN-a”, “Ulazak trupa dio tajnog dogovora izmedju generala Zanvijea i Mladica u Zvorniku.”
Predsjednica Munira, precizna i detaljna kad govori , pricala mi je da uveliko rade na tuzbi protiv Holandjana i UN, zbog odgovornosti za zlocin-genocid koji se odvijao pred njihovim ocima, trazi se izvinjenje Holandjana i UN , kao i odsteta. Za ovaj sudski slucaj zainteresovale su se i Majke za mir Francuske, a tuzbu zastupa holandski advokat. “
“ U nastojanju da Ujedinjene nacije izbjegnu odgovornost za sprecavanje genocida u sigurnosnoj zoni UN- a Srebrenica jula 1995. generalni sekretar Kofi Annan je 1999. ukazao na “ nepotpuno shvatanje srpskih ratnih ciljeva”, sto je krajnje neodgovorno i licemjerno.
…..Ujedinjene nacije su bile dobro informisane i znale-bilo im je potpuno jasno-kada je u pitanju genocide nad Bosnjacima u Bosni I Hercegovini na kraju XX stoljeca, da sigurnosne zone UN-a u Bosni I Hercegovini, pored ostalog ‘nisu istinski’sigurne”, jer nije bilo politicke volje da se upotrebi odlucna vazdusna sila protiv srpskih napada na sigurne zone, kao ni mogucnost da ih se na terenu porazi.
…. Matrica zlocina je bila potpuno poznata od 1992. Genocid u Srebrenici bio je jasno nagovesten. Predocavano je organima UN-a sta ce se dogoditi u slucaju prepustanja agresoru bilo koje njegove (UN) sigurne zone. Sigurne zone su, uostalom, radi toga i formirane, da se sprijece masovni zlocini, praktikovani, dokumentovani i registrovani od 1992 godine.”(Dr. Smail Cekic, Sprecavanje I kaznjavanje zlocina genocida, Korak br.18, januar-februar 2010, strana 118-124).
“Moja porodica i ja gladujemo”
“Od januara ove godine, svjedocila sam sedam puta, u postupku protiv ratnih zlocinaca, iako isrpljuje, bez ikakvog obezbjedjenja cesto smo izlozene neprijatnostima kad vas ispred suda saceka familija osumnjicenog, u sudu vam samo kazu hvala sto ste dosli. Ali ja znam zasto sam tamo i niko me nece pokolebati na putu do istine. Tako isto kad prisustvujemo raznim konferencijama, seminarima, promocijama, ima neprijatnosti, ali ima i prijatnosti kao na promociji knjige tvoga oca ”Zvjezde stajacice”, priznatog borca za istinu, Mensura Seferovica. Drago mi je da nas je na vrijeme obavjestio zajednicki prijatelj Haris Hojkuric”, nastavila je Munira.
‘’ Mi zene, kojima su ubijeni muzevi i djeca ( Muniri su ubijeni sin i muz), imamo odredjena skromna novcana primanja da zivimo dostojanstveno, i da ne moramo traziti za pomoc uokolo. Ali najgore prolaze demobilisani borci, oni koji su prezivjeli logore, invalidi i njihove porodice. Njihova djeca ne dobijaju pomoc, i pitaju se zasto , kad druga djeca sehida dobijaju. Zato sto im je babo ziv, pa se muce i misle da je to nepravda, imati roditelje ali bez minimalnih sredstava .”
Nisam shvatila kako je moguce da je finansijski bolje biti djete sehida a ne djete koje ima roditelja.
U kancelarije Udruzenja udje visok muskarac srednjih godina, nekad , vidi se bio je krupan i snazan, a sada mu drhte ruke, invalid sa problemima u nogama, sa stakama, tresu mu se ruke. Zamolio je clanice Udruzenja da pozovu nekog covjeka , na papiricu je bilo ispisano njegovo ime, kaze obecao je nekavu pomoc, ali se ne javlja, pa moli njih da ga i one pozovu, rekla bih po njihovoj reakciji da covjeka sa papirica znaju.
“ Moja porodica i ja gladujemo, sinoc smo platili zakupninu stana 180 konvertabilnih maraka, a primam ukupno 260.80 maraka mjesecno. Zena ne radi, sin ne moze naci posao...., evo pogledajte nalaz mog psihijatra, ja ne smijem ni da se krecem sam a kamo li nesto drugo. Ja bih prosio, ali je donesen zakon da je zabranjeno prosenje...Ne znam sta da radim...Probao sam i da se ubijem..” Munira mi dosapta da mu je kcerka upravo operisana od raka zeluca.
Dala sam mu 50 dolara ( 75 konvertabilnoh maraka) koliko sam tog trenutka imala u novcaniku, a on mi se zahvaljivao i zelio da mi pokaze sva dokumenta o njemu, rekao mi je da je bio u Srbiji u logoru, Mitrovom polju, da su zapoceli tamo da ga kolju, evo ima rez preko sredine grla ...
Tek sam tad shvatila svu tezinu price Munire, kome je najteze u Bosni i Hercegovini poslije i zbog rata ....” Moja Sanja, ovakvih slucaja ima puno. ”
U prostorije je navratio i Ramo Dautbasic, organizator Marsa mira, bivsi zamjenik nacelnika opstine Srebrenica, da se dogovori oko ove akcije koji traje cetiri dana a zavrsava se na dan komemoracije u Potocarima.
Citav zid prostorije Udruzenja prekriven je uvelicanom kopijom Rezolucije Evropskog parlamenta od 2009 godine kad je donijete odluka da se 11 juli obiljezi svake godine u drzavama Evropske unije , osudi genocid i oda pocast zrtvama genocida. Dokument na zidu dokazuje da je ovu inicijativu i borbu za proglasenje Rezolucije sprovelo Udruzenje majki Enklava Srebrenice i Zepe , a u potpisima je ime Munire.
Cestitala sam im i rekla da je mene upravo inspirisala odluka Evropskog parlamenta i da sam od petnaestog januara te godine, krenula sa istom inicijativom u drzavi Ilinois, u aprilu 2009 smo potpisali peticiju u Bosanskoj biblioteci sa zahtjevom da se izglasa Rezolucija o komemoraciji i Dani Bosne i Hercegovine te nedjelje 11 jula, svjedocila sam u februaru u Springfildu i marta 17 Rezolucija je usvojena. Juna 9, Bosanko americki insitut za istrazivanje genocida i edukaciju (BAGI-a), dobio je originale rezolucija od Grega Garisa, predstavnika 13 distrikta u Domu Predstavnika drzave Ilinois , sponzora Rezolucije, a onda sam ih ja podjelila drugim organizacijama , kao i Insitutu za genocid u Sarajevu. Zao mi je sto nisam imala jedan original za Udruzenje Srebrancanki, ali sam im dala kopiju dokumenta.
“ Znamo mi to, poslali smo ti cestitke u Cikago da se objavi na radiju i ponosni smo na tebe”, zagrlila me Munira. Prenjela sam im i pozdrave i poljubac od Zuhre Osmanovic i rekla koliko mi je ona u svemu znacila, da mi je svojom snagom davala snagu da se borim . Sad sam se licno uvjerila da su i druge majke Srebrencanke isto tako za divljenje kao moja Zuhra.
“Kad je Rezolucija usvojena svi su se kitili tudjim perjem i govorili da iza svega stoje njihove organizacije, ovi ili oni ljudi, ali ovdje sve pise, ima sva nasa dokumentacija o svemu,” onako uz put rekla mi je Munira.
Isto je bilo i samnom i mojom aktivnoscu oko Rezolucije, kad sam zvala druge da mi se pridruze u aktivnosti oko Rezolucije, govorili su da im je ili prerano ili prekasno, a zasto bas mi da radimo na tome, a ne oni, ali kako ti kazes , sve je dokumentovano, a najvaznije je da su Rezolucije usvojene, rekla sam joj.
Pokazali su mi police sa velikim fasciklama u kojima je zabiljezen njihov rad, a evo i zapisnik sa naseg sastanka ukljucen je u njihovu dokumentaciju, uz kopiju Rezolucije u Ilinoisu.
U Potocarima je napravljen ovaj veliki mezar i Mauzolej jer su Udruzenje majki Srebrenickih enklava i Zepe sprovele anketu medju prezivjele zrtve genocida ciji su clanovi porodice ubijenih, i anketa je pokazala da vecina zeli da njihovi najmiliji budu sahranjeni upravo u Potocarima, gdje su se poslednji put vidjeli jedni sa drugima.
“ Nudili su mi bosanski Srbi novac da promjenimo odluku da budu ukopani ovdje u Potocanima, ali smo bile odlucne i izborile smo se za ono sto smo mislile da je najbolje i za sehide i njihove familije”, i dok govori o svojoj odluci, odlucno kao I uvijek govori Munira. Za arhivu BAGI-a uzela sam jednu kopiju peticije oko mjesta sahranjivanja sehida.
Prostorije Udruzenja nalaze se na Cengic vili, u paviljonima, u prizemlju.
“Ne placamo zakupninu, radimo volonterski svaki dan. Najvise smo zahvalni americkom ambasadoru Milleru koji nas je podrzao u vezi sa nasim zahtjevom za Potocare i u vezi sa drugim nasim inicijativama, fondaciji Livada, dr. Smailu Cekicu, direktoru Insituta za genocid u Sarajevu, a od politicara Harisu Silajdzicu. “, nastavile smo razgovor o njihovom radu.
Dogovorile smo se da saradjujemo , Munira je bila u St. Luisu i upoznata je sa dogadjajima kod nas u dijaspori. Dobila sam kalendare, majice i bedzeve i novu snagu za dalju aktivnost od ovih divnih zena.
“Srebrenica nije zavrseno poglavlje , ona je otvorena rana”
Bas tih dana kad sam se ka Srebrenici vozila, procitala sam clanak “ Iz Norveske za Srebrenicu-Otvorena rana”, u casopisu Bosna, u kome je objavljen govor Ivara Amundsena, pocasnog konzula BH u Oslu gdje izmedju ostalog pise: “ Genocid u Srebrenici predstavlja konacan dokaz ljudske degradacije i definitivno sramotan poraz evropskog morala i zastite ljudskih prava. Nikada necu zaboraviti sliku zbunjenog nizozemskog potpukovnika Thomas Kamemansa i samopouzdanog Ratka Mladica dok su dizali case i rakijom nazdravljali odvodjenje hiljada Bosnjaka u Potocare njihovim koljacima i njihovoj sigurnoj smrti.
….. Majke Srebrenice su prozvale Ujedinjene nacije u Nizozemskom sudu, tvrdeci da su duznosnici UN namjerno zrtvovali Srebrenicu-da dopuste razaranje Bosne. Slazem se sa njima, ja takodje gledam na ovaj kolosalni zlocin u sirokom kontekstu.
……. General Janvier, je imao veoma povjerljiv sastanak sa Mladicem 4. juna u Zvorniku, i tamo je pojasnio da NATO protuzracne odbrane Srebrenice nece biti, sto se suprostavlja jasnim uvjeravanjima o zastiti Srebrenice. Bio je to signal : Kreni, pet nedjelja prije pada Srebrenice. Vlast za odobrenje zracnih napada prenesena je na Butrosa Galija, par nedjelja prije Srebrenice, i postupak odobravanja je bas tada postao duzi nego ranije.
……Koju je ulogu imao ministar inostranih poslova Norveske, koji je pritisak bio na Izetbegovica, zasto je Naser Orlic, zapovjednik za Srebrenicu pozvan da napusti teren u maju?
…….NATO i UN su imali informacije o ubijanju poslije 11 jula i sastali su se sa Milisevicem i Mladicem na politickom sastanku u Beogradu 15 jula, vidi se iz transcripta koji je 17 jula Agashi uputio Kofi Annanu .
…….Bio je u pratnji generala Ruperta Smitha , i pored nekih neslaganja , uspostavio se ponovo dijalog izmedju ova dva generala, Mladica i Smitha, jer je Milosevic na zahtjev B. Carl Bilta omogucio prisutnost Mladica. Dogovoreno je da se te cinjenice ne objavljuju u javnosti.
……..Dok je pokolj bio u jeku.....
…. Pomirenje se mora graditi na istini. Kofi Annan se izvinjenio zbog svega sto se dogodilo, u novembru 1999, hrvatski predsjednik Ivo Josipovic takodje, u Srbiji je ove godine ipak napravljen pomak, iako je receno samo zlocin a ne genocid , usvojena je Rezolucija , o svemu ovome govorio je ambasador Admunsen, veliki prijatelj Bosne i Hercegovine , prije svega ISTINE.
Dok Dodik jos genocid uporno negira, u Dnevnom Avazu uhvacena je Tadiceva suza na dzenazi u Potocarima 11 jula. 2010 godine.
Erol Avdovic (17 juli 2010 Sedmica, strana 5, Dnevni Avaz) objavio je “Razgovor sa specijalnim izaslanikom Ban KI-muna, podsekretar UN zaduzen za prevenciju genocida”, koji je konstatovao da su “Lekcije Ruande i Srebrenice promjenile filozofiju UN”, i uveli “ Koncepciju odgovornosti zastite”.
U Srebrenicu ne dolaze samo mrtvi
Pored mezara sahranjenog sehida jula ove godine , stajala je starija zena sa maramom, mladja zena i dva djecaka, oko 5-6 godina. Djecaci su u rucice gledali i ucili, a onda su se rasplakali. Pretpostavila sam da su oplakivali dedu , koga nisu nikad ni upoznali . Cula sam kad ih je nana smirivala govoreci da se ne boje , da je zivot takav i da mnogi ljudi i djeca idu na groblja kad im neko umre. A onda njih cetvoro odose na drugu stranu gdje se takodje nalaze mezari tek ukopanih sehida . Pored mezara gdje su stajale zene i djecaci, ugledah mladica. Pridjoh mu i upitah pred cijim mezarom danas to stoji , i mogu li ga uslikati. Ljubazno mi rece da je to mezar njegovog oca, bez ikakvih potpitanja zasto me to interesuje, ko sam ja…….
“ Imao sam nesto manje od jedanest godina kad sam vidjeo oca, a evo sad su mu kosti pronasli i dosao sam da ga identifikujem i na dzenazu”.
Rekao mi je da zivi u Njujorku, da mu je kuca u Mojcevic sumi unistena, u korov zarasla, a da gradi novu kucu u Srebrenici.
“ . Nasli su mu samo dvije kosti od citavog snaznog tijela. Moja je zena je identikovala kosti i brata, koji je tada imao sedamnaest godina , a njenog oca jos nisu nasli. Nismo jos nasli gdje je mezar njenog brata , tesko se nalazi , a za juli jedanaesti je bilo toliko ljudi da se mezarima nije moglo prici.”
Moj sagovornik , Haris, ima 26 godina, lijep mlad covjek, lijepi su ovi Srebrencani, kao i rodjak Zuhre Osmanovic, Nermin, koji je imao oko 19 godina kad su ga ubili, i njegova jos dva brata, a cetvrti najmladji, imao je tada kao Haris oko deset godina. Danas ima tri sina, dao im je imena ubijene brace.
Drugi rodjak, svojim sinovima dao je ime njenog Azema i Mirze……….
Ja sam svome sinu dala ime Emin po poginulom sinu brata moje prijateljice Samije Hajdarevic Diab iz Brckog.
U presudi za genocid napisano je da je u Srebrenici ubijeno vise od 8000 Bosnjaka, tri generacije muskaraca, a da je protjerano 25 ooo ljudi i djece, i da su ta dva elementa utijicala da se zakljuci da je u Srebrenici bio genocid jer se zelilo da se narod ovdje nikad vise ne vrati.
U Srebrenicu se ne vracaju samo mrtvi, bice drago Sabaheti Fazlic, dolaze Harisi i Harisi i njegovi sinovi, od pravde ne odustaju majke srebrencanke.
Na izlasku iz Mauzoleja u knjigu posjetilaca zapisala sam, dok se za agresiju i genocid ne osudi drzava Srbija, prica nije zavrsena.
“Srbija je odgovorna za genocide”, na velikom panou napisano je pored Mezarja Srebrenica-Potocari, koji pripada Federaciji BH, a sve okolo entitetu Repubka srpska, na zemlji koja pripada Bosnjaku Ibranu Mustaficu na teritoriji enriteta Republike Srpske. Zbog toga ga tuze i proganjaju, kaze kustos muzeja, Hasan, mi ne bi mogli ovakve panoe da istaknemo u Mauzoleju, a on ima petlju.
U povratku za Sarajevo, prolazili smo kroz teritoriju entiteta Republike Srpske, i Mirsad mi je obratio paznju na veliku tablu pored puta na kojoj cirilicom pise “ Tesko bogu sa nama kakvi smo, Bajagic Zvonko, Vlasenica”
U Srebrenicu se, ne vracaju samo mrtvi, dolaze Harisi i njegovi sinovi, od pravde ne odustaju majke srebrencanke.