Viva la Mexico, Los Cabos San Lucas

  Bozic 2010/11, u godini kad Meksiko slavi 200 godina nezavisnosti od Spanije i 100 godina revolucije kojom je zbacen
diktator Diaz i uspostavljena parlamentarna demokratija socijalistickog tipa
 “I wake up in the morning with nothing to do, and I go to bed at night with half it done”
“Probudim se ujutru bez obaveza, a zaspim sa pola uradjenog”
Jesse Ventura

U Los Cabos San Lukas u Meksiku, mali grad od 40.000 dusa koje zive mirno
i zdravim zivotom u juznoj Bahi Kaliforniji u Meksiku, kojeg su 1730. godine
  osnovali jezuiti nakon Cortesovih morskih  osvajackih ekspedicija, poslijednjih
dana decembra  2010, 
 Drago i ja smo posli da
intervjuisemo  Dzesi Venturu,
bivseg guvernera Minesote, hrvaca i 
kontroverznog nezavisnog kandidata i lovimo marline . Cabo je svjetski centar
za lov na marline, ali i mahi mahi, dorade, tune i ostalu nama nepoznatu ribu.
Nista se od toga nije desilo, ali smo 
se zato vec na prvi pogled zaljubili u ovo prelijepo mjesto na kraju
sjevernoamerickog poluostrva, zvano“Lands end”, i kupiIi 
“Time share” u luksuznom Playa Grande, na vrhu 
brda ispod kojeg se susrecu dva 
silna mora Sea of Cortez i Pacificki okean.


                                                
Kupali smo se na Coral Negro plazi, desetak metara od broda gdje je
Ventura sa Robertom F. Kenedijem, bratom Dzona Kenedija (predsjednika Amerike)
ronio, dok je Robertova porodica odsjela “u vili u maurskom stilu sagradjenoj na
  stjeni oko 20 metara iznad Pacifika, kuci sa bazenom na gornjem spratu, koja
  izgleda kao da leti u visinama i sa pogledom na okean sa svih strana, u
Pedregal eriji ( J. Ventura, “Don’t start the revolution without me”strana 295),
tacno pored “naseg” buduceg 
odmaralista Playa Grande i 5 minuta od same pjescane plaze sa mirnim
morem , kristalno cistim da se na dnu vide svi njegovi stanovnici bogate flore i
faune ( kad god bih pogledala u more, iz njega bi nesto iskakalo, morski lavovi,
pelikani, ribe, razne ptice kojih ovdje ima vise od 100 vrsta, toliko je bilo
zivo, sve u pokretu, mirisima i zvukovima na kopnu,  
u moru i vazduhu, kao nigdje do sada, pa sam imala osjecaj da moram malo
  da se guram da i ja stanem u taj cudesni svijet), i samo 90 minuta voznje od
  kuce Venturovih u gradicu u Bahi Kaliforniji ...U lokalnim novinama “Gringo
Gazette”na engleskom jeziku, na pitanje da li se za stalno preselio u Todos,
Ventura odgovara: ”Shvatio sam da u zivotu nista nije za stalno, pola godine sam
u Bahi, pola u Minesoti”


                                                  
Playa del Amor temperamentna
  poput Argentinskog tanga


                                                  
I sad dok ovo pisem, odzvanjaju mi u sjecanju zvukovi 
mocnih talasa koji se razbijaju od stijene koje podsjecaju na mali Rio de
Zeneiro, jer se na brdima koja izranjaju iz mora, na svim njihovim stranama
nalaze, u ovom slucaju ne siromasne fajele nego super luksuzni hoteli i privatne
vile, gradjene prevashodno u stilu arapske arthitekture koju su Spanci donijeli
u Meksiko. U stvari, ta mjesavina meksicke, actecke, mediteranske i marokanske
arhitekture, sa cestim palapa krovovima, predstavlja stalnu izlozbu arhitekture
od cije ljepote zastaje dah, i dokazuje kako je svaka mjesavina interesantnija
od samih sastojaka ako se ukomponiju umjetnicki i funkcionalno,  tako
da je svi prihvate kao nesto svoje, novo a i staro
istovremeno…


                                                  
Prve  informacije o mjestu i
  uopste ideju da odemo u ovaj kraj svijeta dao nam je upravo 
interesantni bivsi guverner bez dlake na jeziku drzave Minesote Dzesi
Ventura, porijeklom Slovak, koji je
nakon politicke karijere odlucio da se preseli u  Juznu
Bahu  Kaliforniju, najmladju 35
meksicku drzavu, gdje je kupio kucu u okolini njenog glavnog grada la Paza ( 80
milja od Cabo San Lucasa) , s ciljem da se , kako rece, “odmori od politike”, a
u stvari posveti izlijecenju svoje zene koja se iznenada razboljela od cudne
bolesti  dok je bio guverner. Potom
je u miru i tisini meksicke pustinje kaktusa i dubinama cistog mora u kojima
pliva i lovi ribu, druzi se sa domorocima, napisao i knjigu  “Don’t
Start the Revolution Without Me, koju toplo preprocujemo za citanje. ( New York
Bestselling author Jesse Ventura with Dick
Russell)


                        
                           Nasi
  pokusaji da dodjemo do njega 
preko cikaskih politicara, a potom i americkog 
konzula u samom Los Cabosu nisu urodili plodom iz vise razloga; kratkoce
  vremena i teskoce probijanja privatnosti familije Ventura, (niti u jednom
  prospektu, u kojima se inace govori o slavnim licnostima koje ovdje zive ili
  dolaze na odmore, ni rijeci o Venturi. Ima cak i o tome da je mala jevrejska
  zajednica u Cabosu nedavno otvorila sinagogu…  Glumac Dzordz Kluni  upravo
je zapoceo grednju  luksuzne kuce,
a pjevacica Madona, kosarkas Majkl Dzordan, glumica Dzenifer Aston i ostali dzet
setovci vec od ranije imaju svoje vile . Zbog blizine Holivuda i Kalifornije,
prakticno su stalni ili povremeni  stanovnici Los Cabosa i okoline upravo
 bogati Amerikanci, pa je ovo
meksicko mjesto poznato kao “very fancy”, 
najskuplje, sa americkim cjenama, ali zato sigurno, cisto, uredno, niko
te ne malteretira da kupis ili uradis bilo sta sto ne zelis, sto bas i nije
slucaj u drugim destinacijama, iako je nase iskustvo u Meksiku generalno
govoreci (prvo  u Puerto Vajarti
2004  sa mamom Sefikom u Melia
odmaralistu, a potom sa Dragom  2005 u Kankunu u 
Feniks rezortu bili izvanredni). Cabos je poznat po super luksuznim disko
klubovima u kojima smo takodje nocu boravili, luksuznim radnjama svih svjetskij
modnih kuca, najboljim restoranima i golf terenima, strip barovima, 
masazama i tzv“pratnjama”raznih vrsta…


                          
Soba 546  u El Tresoro sa
pogledom na marinu


                           
U zadnji cas, a pred pocetak moga zimskog profesorskog raspusta, preko
  Expedije na internetu rezervisali smo u Tresoro odmaralistu sobu sa doruckom i
  avionskim kartama  po osobi za 950
  dolara. Od toga je na kartu otislo  $ 650 , za sobu sa doruckom ostatak,
znaci za nas dvoje platili smo sobu $ 600 za 8 noci i 9 dana. Ovo je za one koji
planiraju da putuju da znaju 
detalje jer mi veoma preporucujemo da odete u Cabos i uzivate u svemu sto
mjesto pruza, a neka mi se jave oni 
koje mozda interesuju prednosti  “time share” aranzmana koji smo kupili,
objasnicemo  detalje, iako ni
pomisljali nismo da to uradimo, bas kao sto je Dzesi Ventura samo nakon 2 dana
boravka u Todos Santos i nakon sto je prespavao u hotel Kaliforniji, mjestu koje
je grupa “Eagles”opjevala i proslavila svijetom, a nas 
Emin jos dok je bio mali
svirao na priredbama sa svojim bendom “Soaked”- “Pokisli”, 
u  Bosansko americkom
Kulturnom centru u Nortbruku za 100 godina Bosnjaka u Americi , i u Bosanskoj
biblioteci na obiljezavanju 
Rezolucije o Srebrenici od strane skupstine Ilinoisa za sta je njegova
mama Sanja, direktorica Bosansko americkog instituta genocida 
narocito zasluzna,  pa je na
taj nacin obiljezila i njegov zivot - kupili smo mu majicu za nastupe sa slikom
originalnog hotela, nekadasnje hacijende koju su americki umjetnici kupili i
preuredili u raj na zemlji.


                                      
 Nakon ugodnog leta i
presjedanja u Dalasu, Teksas, na novom luksuznom aerodromu popili smo kafu i
sletili uvece u San Jose de Cabos, potom sat vremena voznje do naseg Los Cabosa
i El Tresoro  hotela koji nas je
ocarao, a soba sa pogledom na marinu unijela je odmah mir i morski vazduh koji
nas je pomilovao za dobrodoslicu.


                                     
Bilo je kasno, i nikoga nije bilo u hotelskom restoranu, ipak, kuhar nam
je  spremio odlicnu veceru , za
Dragu mahi mahi ribu, a za mene skampe u sosu od bijelog luka i ruzmarina, uz
odlicnu tekilu i crno kalifornijsko vino. Prosetali smo se pustom marinom kojom
su krstarili meksicki marinci sa velikim puskama, sto nas je malo iznenadilo,
ali kasnije u razgovoru sa njima vidjeli smo da im je tu baza, i slikali su se
nasmijani sa Dragom, dok su nas narednih dana prijateljski pozdravljali kad god
bismo se sreli, a prolazili smo pored njihove “kasarne’ na putu za plazu. Tu
veceru smo platili 100 dolara, iako smo kasnije vidjeli da ima mnogo boljih
restorana sa morskom hranom za upola manju cijenu, ocito platili smo
prekovremeni rad kuharima, ali nismo zazalili jer je hrana bila friska, odlicno
pripremljena , a zelenu salatu sa krastavcima, zelenom paprikom, zelenim
avokadom i zelenim kaktusom, zacinjenu zelenim maslinovim uljem i sokom od lime
zelenog limuna, pocela sam da spremem odmah po povratku u Cikago, i prozvala
Zelena salata.


                                   
 Jos na aerodromu u San
Lukasu, malom internacionalnom novootvorenom prostoru sa palmama na ulasku u
ovaj carobni dio svijeta,  Drago je
pitao mladica koji je radio na izdavanju auta, koliko kostaju ture za ronjenje,
gledanje kitova i slicno, na sta je on rekao: apsolutno nista ako odete na
prezentaciju “time share” u  Villa
del Palmer, dobicete ove dvije ture besplatno uz bocu tekile, na sta smo
pristali, ne samo zbog benefita nego i da vidimo luksuzni hotel  u
koji inace ne bismo imali prava ni uci. Nas Tesor 
hotel sa 3 zvjezdice  je
jedan od prvih izgradjenih u mjestu, Villa de Palmer je 5 zvjezdica luksuzni
objekat na cuvenoj Medano plazi.


                      
          Sutradan,
po nas je dosao isti mladic u tacno dogovreno vrijeme ( koji za slanje
potencijalnih musterija, kaze nam,  dobija 55 dolara, kupili ne kupili “time
share”), i nakon ugodne voznje uz obalu predao nas 
simpaticnom Amerikancu 
Krisu Turneru koji nam je, nakon bogatog i otmjenog dorucka, pokazao
citav blok zgrada i prekrasnih apartmana, sa dzakuzijima na balkonima koji
gledaju na okean u koji su upravo uplovljavali ogromni kruzeri sa po nekoliko
hiljada turista od kojih citava regija od 
200.000 stanovnika zivi, a bogati investitori ubiru ogromne pare, kao i
prodavci dijamanata, satova, dizajneri mode, vlasnici restorana i hotela, jahti
i aranzmana. Najmanje opet ostaje za narod domorodacki, ali je zahvalan i na
tome sto ima, jer ipak, vidi se, kriza je i turista je za 30-4o posto manje nego
ranijih godina, bas kao sto je bilo i na Jamajci vidljivo prosle godine kad smo
bili sa Sanjom i Eminom u Negrilu.


                                        
Nakon 3-4 sata provedena sa Krisom, naravno da smo ga razocarali sto
nismo nista pazarili od njega ( od 10 
potencijalnih musterija jedan je kupac), ali smo mnogo naucili o cijelom
biznisu i lijepo mu se na tome zahvalili, dobili smo obecanu bocu tekile i dva
aranzmana gratis kako je i obecano. Na samom izlazu, Drago vidi mnostvo zena
koje rade u ofisu i nekako pomireno sa sudbinom rece “ Au, zene dolaze”, na tako
smijesan nacin da sam umrla od smijeha.


                    
Tu upoznasmo “bizniswoman” Martu koja nam rece , na pitanje gdje da
  rezervisemo rent- a- car, “hocete li besplatno da dobijete kola za 2 dana,
  hocemo, ali morate otici na prezentaciju u Playa Grande, necemo, ne zelimo  prolaziti kroz istu proceduru, ona
nas  uvjerava da 
ce im reci da nam samo pokazu objekat koji je u izgradnji,na sta smo
  pristali, ne znajuci u tom momentu da cemo bas tamo kupiti “time
share”.


                               
Restoran Tabasco sa nogama u
pjesku


                            
U povratku smo se prosetali Medano plazom na kojoj se nalaze luksuzni
  hoteli, restorani, ali je pjesak bio nekako grub i valovi poveliki, samo je
  Drago usao da se osvjezi jer je dan bio topal, a voda prilicno osvjezavajuca,
  ne hladna, ali ni previse topla kako bi se ocekivalo. Rucali smo u “Tabasco”
resoranu sa nogama u pjesku, riblji (fish sevice)- hladna salata od komadica
  sitno isjeckane ribe sa odlicnom salsom, i ja koktel od skampi serviran u
  sirokim casama uz hladno Corona pivo i bocu flasirane vode za mene, i taj
  ugodjaj jednog od poslijednjih decembarskih dana godine 2010 koja upravo
  prolazi,  u kojoj je bilo raznih
privatnih i opstih  gubitaka (
Dragoljubu je umro otac), tuga, katastrofa, poplava, neizvjesnosti i napetosti,
unio je mir u nase duse i nekako nas 
opustio.


                             
Inace, klima je toga dana, a i svih narednih dana 
bila oko 25-27 stepeni celzijusa, a tempraratura mora  nesto
hladnija nego sto smo ocekivali… Uz put smo vidjeli lokalne prodavce, nimalo
agresivne,  koji nude svoje
suvenire, nakit i odlicno srebro, koralje, vezenine, a pored jednog hotela grupa
djevojaka se takmicila koja ima ljepse grudi, pa je taj striptiz na plazi
privukao gomilu ljudi, drugi su pak surfali na daskama, stariji citali knjige,
bilo je zabave za razne uzraste i potrebe. Na samom kraju kilometarke plaze
nalazi se i restoran sa imenom “Office”, kako to divno zvuci, cesto smo ga
pominjali.


                                
Onda smo uzeli vodeni taksi i otisli do “Lovers” plaze , do cuvenog
Arca-Luka koji je na svim prospektima Cabosa, i do mjesta gde se spajaju dva
mora : Sea of Cortes i Pacific. Plaza je prostrana, sa druge pacificke strane
zovu je “Divorse Beach” , a izmedju “Lawyer Beach”.  Smijemo
se, znaci prvo  ide Plaza
zaljubljenih, pa Advokatska, i najzad Plaza razvedenih. Za voznju brodicem
platili smo po osobi 20 dolara za oba pravca, i nakon jednog kupanja, opet u
prilicnim valovima, vratili smo se u nas hotel Tresoro, koji nosi spansko ime za
 trezor, ja malo razocarana sto
izgleda necu imati adekvatnu plazu za kupanje, bas kao u Puerto Vajarti kad smo
se mama i ja samo jednom okupale u Pacifiku ciji su nas talasi razbili i
uplasili, i vise se nismo ni usudile uci u njega nego smo se kupale u bazenu,
sto nam ipak nije umanjilo odlican boravak.


                               
Pomracenje mjeseca u Los
Cabosu


                                      
Uvece smo na rivi vecerali plater za dvoje od $34 sa plodovima mora,
jastoga, ribu, lignje , skampe sa 
rizom i organic salatom, sa picem i napojnicom oko $ 60 , sto je za gala
veceru ovoga tipa vise nego dobra cijena. Prije spavanja otisli smo u nas
djakuzi, a potom gledali pomracenje mjeseca


                                       
Sutradan smo stigli sa Martom u raskosni Playa Grande i obisli gradiliste
novog velelijepog  hotela na samom
Pacifiku sa Viktorom Perezom, a od mladog kubanca Angela posve neocekivano
kupili “time share” u lancu Gold Crown hotela, uzeli novi  pasat
 i njime otisli u San Jose del Cabo
, malo divno mjesto na istocnoj strani Baha Kalifornije . 
Izmedju Cabo San Lucas i San Jose del Cabo nalazi se koridor od 18 milja
sa golf terenima, a do gradica se
moze doci i vodenim putem, i iako je Cabo San Lucas mnogo popularniji od San
Josea, koji je do nedavno bio “uspavana ljepotica” kako su mu tepali domoroci, i
on je ozivjeo, pa su se lokalni umjetnici poceli doseljavati u vecem broju. Tako
sam upoznala i jednog  pravog
Turcina u antikvarnici sa luksuznim nakitom i umjetninana, a na moje pitanje
“otkuda vi ovdje”, odmahuje lijeno rukom u stilu- ma pusti sad to…



                                         
Sarmantni San Jose del Cabo



                                     
Ako biste zeljeli da u jednoj rijeci opisem ovo simpaticno mjesto, ta bi
rijec bila “sarmantno”.U samom centru na prostranom trgu nalazi se stara
parohijalna crkva, a usred pustinje koja se proteze uz 
morsku obalu. Stari obicaji i tradicija su se zadrzali, a vrijeme kao da
je stalo i postalo simbol modernoga svijeta. Ne ovdje, ovdje je sve kao po
“istillahu”,ili kako bi stari latini rekli na latinskom “festina lente”, a
bosnjani “pozuri polahko”. Sve mirno i cisto, cvjece mirise, restorani pod mango
dvecem i sjecanje na Sandru Cicneros, meksicku knjizevnicu sada Amerikanku, i
njenu  knjigu “Kuca sa mango
drvetom”, koju smo obradjivali u skoli. Povrce je organsko a ribe iz Sea of
Cortez, nista nije zamrznuto, nego dolazi iz mora pravo u restorane, od toga se
uostalom zivi ovdje.. Tamales, takos i kesadilas ovdje su prvoga kvaliteta, a
meksicka kuhinja inspirisana je kulturom lokalnih plemena uz znatan spanski
uticaj.


                          
 Sjecanje na godisnjicu
smrti Bogdana Bogdanovica


                                     
Ono sto mi se posebno dopalo su Sedmorica velicanstvenih, kako sam ih
nazvala,  niz skulptura istaknutih
Meksikanaca, boraca za njihovu nezavisnost, generala, ucenjaka i umjetnika, koji
su, iako okovani u bronzi, stalno sa svojim narodom, jer na trgu se odvija
cijeli zivot, svadbe, crkvene ceremonije, proslave, praznici, karnevali… Tu je i
velika bina za koncerte, poetske veceri, umjetnicke tribine… Prolecu mi misli
kako mi porusismo nekadasnje 
svetinje, i bas danas dok pisem ovaj putopis za svoga brata Vanju i snahu
Mariju koji  odlaze u Cabos za par
dana, a i na molbu prijatelja da im preporucim “nesto super za godisnji”,
prisjecam se da je danas godisnjica smrti velikana i humaniste, velikog borca
protiv   Slobodana Milosevica
i svega sto on predstavlja- Bogdana Bogdanovica, ciji Parizanski spomenik u
Mostaru, nekada ponos i mjesto susretanja i ljubavi, fasisti pretvorise u
rusevinu. Na lijevoj strani spomenika , na samom ulazu, Mostarci su ponudili
Bogdanu, svom pocasnom gradjaninu, da ako zeli, moze da stavi svoju urnu…    


                          
Todos Santos i hotel
  Kalifornija


                                      
 Nakon povratka, uvece se
setamo nasim malim gradicem i jedemo lokalnu hranu na kioscima, kako bi to
Entoni Burden u svojoj putopisnoj  TV emisiji “No reservation”rekao, dakle
ulicnu hranu, “street food”, koja je svjeza i ukusna, i veoma jeftina. Uz to,
imate sansu da porazgovarate sa lokalnim ljudima, da osjetite i tu ljudsku
stranu bez koje bi nase putovanje bilo prazno i egoisticno, pa smo tako culi od
nekoliko likova da su zivjeli u Americi, ali da su se vratili ovdje i uzivaju u
klimi, opustenijem zivotu, moru i pecanju. Jedan je cak nasao i zenu, s ponosom
nam je pokazao. Sada je cuvar plaze i to bas ove koju smo mi izabrali, Coral
Negro, na koju dolaze vecinom lokalci, mirnu i pomalo povucenu, ali bez valova i
bez  dubina koje plase kad ste u
ovako velikim morima. (Medano plaza je najveca i najbolja za plivanje, svaki
hotel ima svoje sigurnosne mreze)



                                         
Sutradan idemo u Todos Santos i hotel Kaliforniju. Kad covjek cesto
putuje svijetom, dosta stvari brzo i zaboravi, ipak ostanu neki mirisi,
osjecaji, zvukovi i slike u trajnom sjecanju. Tako cu pamtiti 
carobni miris sa Izlozbe orhideja u lokalnom muzeju, i parfema “Sea jewel
Los Cabos”,  osjecaj zaljenja sto
sa nama nije  Emin da bas ovdje
pjeva  omiljenu “Hotel Kaliforniju”
 - a zvali smo ga,  zvukove
siline mora i  slike pustinje sa
dzinovskim  kaktusima na putu do
Todosa, kao i napregnuto gledanje necemo li negdje vidjeti Venturin motocikl
 parkiran ispred nekadasnje
hacijende. Ponesto od svega ovoga zabiljezili smo I kameom Htjedosmo svratiti u
malo ribarsko selo la Playita, ali ipak pozurismo u glavni
grad


                                            
Obilazimo  kako bi braca
Hrvati rekli , “prenapuceni” 
glavni grad La Paz, nema nista od kupanja na plazi, ali zato idemo u
bogati lokalni muzej i skromnu biblioteku, utapamo se u mnostvo ljudi na velikom
gradskom trgu, ne znamo sta cemo prije, a treba ponovo preko pustinje nazad u
Cabos.


                                            
Mrtvi umorni, narocito Drago koji stalno vozi, vracamo se u Cabos i
odlazimo u “El Coral”, prvi i najstariji restoran koji nas je privukao rostiljem
i jelovnikom sa  friskim lignjama i
zubacem, stolicama rucno radjenim sa raznim motivima i vezenim stolnjacima. Riba
je bila vise kuhana nego pecena, sto nam se nije dopalo. Jedan postariji par
prolazi pored naseg stola i pitaju nas 
jesmo li zadoboljni hranom, za trenutak zastajemo, kazemo istinu.
Produzavaju dalje, a mi se nekako osjecamo lose sto domorocima upropastismo
posao. Ipak, dvojici muzicara-marijaca dajem 20 dolara, oni u cudu vrte
novcanicu, ne vjeruju svojim ocima tolikom tipu, i brzo odlaze, valjda da se ne
predomislim. Izgleda da nisu navikli na darezljive turiste. Sa njima je djecak
koji prodaje male papirnate zmajeve i figurice kao papet lutkice koje prave
djeca iz obliznjeg Zavoda za autizam”,koji je osnovao doktor koji dolazi ovdje
na odmore, kupujem figurice za poklon svojim kolegama edukatorima.   


                                           
Svijet je bas mali: moj bivsi student J. D. prepoznao me u Cabosu



  


                                  
Od mnogobrojnih izleta koji se nude po pristupacnim cijenama od $ 40-100,
  izabiramo plovidbu sa ruckom, ronjenje i  posmatranje kitova. Kuriozitet
predstavlja cinjenica da  mi
prilazi momak iz posade, visoki krupni Meksikanac, zove me po imenu i kaze  da sam mu bila uciteljica u 
skoli “Eugene Field”,  u kojoj sam pocela raditi nedugo nakon
sto sam kao izbjeglica stigla u Cikago, a od tada je prosla citava decenija.
 Selena je bila cuvena meksicka
pjevacica, nije tesko Latino djacima zapamtiti moje ime, kazem u sali, a on
dodaje uz smijesak “ Ionako bi vas zapamtio”. “Bili ste mi interesantni,
  pazljivi i od vas sam dosta naucio, prvi put cuo za Bosnu… Sad pratim sve sto
  se tamo dogadja”.  Bas me je
dirnuo, zato volim svoj posao, nikada ne znas koliko u nekom mladom bicu ostavis
svoga traga…Kaze mi da je napustio Ameriku, da je srecan ovdje…Iz nekog razloga
nije zelio da se slikamo…


                                
Predvece idemo u obliznju fabriku stakla koja snabdijeva luksuzne hotele
ne samo casama i vazama, nego i umjetnickim eksponatima, a veceramo  u
“Hacijendi Kijote”, super luksuznom i poskupom restoranu u meksickom stilu,
setamo se do obliznje katolicke crkve da vidimo kako lokalci, a i poneki
stranci, docekuju Bozic 2010. Potom u do kasno otvorenim buticima kupujem sesir
rancheros, haljine, suvenire, poklone… Drago mi od lokalnog , poznatog umjetnika
daruje mindjuse od srebra i zelenog opala, i uz bogatu koralnu ogrlicu
predstavljaju nakit koji rado nosim u raznim prilikama. Ovim putovanjem ujedno
smo obiljezili i 20 godisnjicu zajednickog zivota, u kojem smo prozivjeli svega
i svacega, od lijepog do ruznog, do uspjeha i ushicenja, od rata do mira i preko
Beograda, Budimpeste, Praga, Vroclava, Beca do Amerike i cijeloga svijeta. I taj
nas zivotni putopis polako dobija svoje obrise, jednostavne i bez pretenzija…kao
svjedocanstvo jednog vremena i jedne zemlje Jugoslavije  u
  kojoj smo rodjeni i prozivjeli dobar dio svojih zivota… a koje vise nema, osim
  u nasim sjecanjima


                                 
Najljepse od svega, u povratku imamo direktni let do Cikaga koji traje
nepuna 4 sata, pa sve u svemu, toplo preprucujemo odlazak u Los Cabos tokom
citave odine. Sigurno je, necete se pokajati.


www.bosnianlibrarychicago.com